Rekordno visoki brojevi zaraženih u većini istočnoevropskih zemalja i nagli skokovi u teško pogođenom zapadnom dijelu, jasno pokazuju da Evropa nikad nije slomila krivu poslije proljećnih restriktivnih mjera, kao što se nadala, piše Blic.
Iako ovo sve može djelovati kao repriza marta i aprila, postoje bitne razlike između prvog i drugog talasa. Svaka zemlja pokušava da pronađe jedinstvenu kombinaciju mjera, između lokalne blokade, testiranja, praćenja kontakata, ekonomske podrške i javne komunikacije, kako bi širenje virusa stavila pod kontrolu u susret zimi.
Bez karantina
Na proljeće je pandemija novog i opasnog virusa evropske vlade, očekivano, zatekla nespremne. Tada se činilo da manja žarišta “prepisuju” mjere od većih, pa smo tako u gotovo svim zemljama imali istu situaciju – karantin na nacionalnom nivou i zatvorene granice, škole i lokale.
Ono što ovoga puta omogućava najveću promjenu je testiranje. Zahvaljujući višestruko masovnijem testiranju, daleko je lakše uočiti velike klastere, lokalna žarišta i varijacije među regionima. Takođe je u većini zemalja postala očigledna disproporcija širenja virusa u seoskim i gradskim sredinama, pa se na epidemiju sve više gleda kao na urbani fenomen. Zbog toga odgovor vlada nisu, i malo je vjerovatno da će ikada ponovo biti, novi nacionalni karantini.
Međutim, to što se zna koje mjere neće biti sprovedene, ne znači da je potpuno jasno šta je najbolje činiti. Izgleda da zemlje sada pokušavaju da primjenjuju ograničenja što je lokalnije moguće, kako ne bi ispaštali regioni u kojima za time nema potrebe, istovremeno se trudeći da ubodu dobitnu mešavinu mera koja će dati brze rezultate.
U potrazi za dobitnom mješavinom mjera
Možda najbolji primjer za novi pristup su granice. Dok su na proljeće putovanja bila skoro potpuno onemogućena, sada je već većina zemalja prešla na takozvani “semafor” metod. Zatvaranje granica se sprovodi uglavnom na tri nivoa – zelenom, narandžastom i crvenom – pa se u zavisnosti od epidemiološke situacije na listama tih “boja” razvrstavaju zemlje, ali i pojedinačni regioni. Tako se, na primjer, na “crvenoj” listi Nemačke nisu našle cijele Hrvatska i Slovenija, već samo njihove najrizičnije oblasti. Situacija na “semafor” listama može se mijenjati iz dana u dan.
I unutar granica evropskih zemalja situacija je šarenolika. U Španiji je Madrid, sa još devet okolnih opština, ponovo u karantinu. Izolovana su i četiri gada u Francuskoj, Liverpul u Velikoj Britaniji… Policijski čas je na snazi u belgijskim provincijama Valonskom Brabantu i Luksemburgu, kao i u njemačkim gradovima Berlin i Frankfurt. Holandske vlasti su, na primer, zabranile putovanja iz unutrašnjosti ka najugroženijim regionima poput Haga, Amsterdama i Roterdama.
Prerano skinute maske
Prvo čega se Evropa odrekla kada su brojke počele da padaju na ljeto su maske. Sada su se propisi o maskama vratili oštriji nego ikada. U gotovo svim zemljama one su ponovo obavezne u zatvorenom prostoru, ali raste broj država u kojima će maske morati da se nose i na otvorenom. Tu su, između ostalih, Francuska (Pariz i okolne regije), Slovačka, Poljska, a uskoro će to pravilo važiti i u Hrvatskoj. Italija je otišla korak dalje, pa Italijani sada moraju da nose maske i kod kuće kada im dolazi neko ko nije član domaćinstva.
Škole za sada ostaju otvorene, i većina vlada poručuje da je to posljednja mjera kojoj će se okrenuti. Sa druge strane, evropske vlade su zaključile da građani najlakše mogu da prežive bez zabave. Barovi, noćni klubovi i restorani su prvi kandidati na listi za zatvaranje s obzirom na to da su ta mjesta veoma pogodna za širenje virusa.
Privatne zabave su ili direktno zabranjeni, ili praktično onemogućene ograničavanjem okupljanja. I većini zemalja broj ljudi koji može da se okupi u zatvorenom prostoru nije veći od 20, dok su u pojedinim, poput Austrije, zabranjena kućna okupljanja i organizovane proslave.
Ima i dobrih vijesti
U razlikama između drugog i prvog talasa postoji i jedna svijetla tačka. Doktori su sada spremniji i bolje znaju koje terapije deluju, kažu stručnjaci.
Tokom vrhunca epidemije na proljeće doktori u Španiji i Italiji davali su pacijentima svaki lek za koji su mislili da će delovati – hidroksihlorokin, lopinavir, ritonavir, ali sa ograničenim uspjehom. Sada se ti lijekovi skoro i ne koriste, jer se zna da nemaju efekta.
Ali, medicinsko liječenje virusa tek je pola borbe.
Zvaničnici iz oblasti javnog zdravlja sada se, za razliku od početka pandemije, suočavaju sa protestima građana protiv nošenja maski, negiranjem rizika virusa i zamorom građana, kojima je jednostavno dosta toga da im se govori da drže distancu i uzdrže se od zagrljaja sa voljenim osobama.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu