Za njega, inače zdravog i snažnog muškarca koji nikad ne ide kod ljekara, a u bolnici je bio samo kao dijete kad je operisao slijepo crijevo, korona je bila teška bolest.
Damir je jedan od prve dvije osobe koji su se liječile u zagrebačkoj Areni, privremenoj bolnici otvorenoj kad u “pravim” više nije bilo mjesta. Za njega su problemi počeli 15. novembra, kad je dobio temperaturu.
– Danima sam imao do 38,5, pio sam “Lupocet” od 1000 mg, ali temperatura nikako nije padala. Naravno, sve sam se lošije osjećao, a devetog dana bolesti shvatio sam da sve teže dišem. Kćerka je pozvala hitnu pomoć, ali kako mi je nivo kiseonika u krvi bio 95, zaključili su da sam dobro – počinje priču Damir, koji i tri mjeseca kasnije osjeća posljedice bolesti, prenosi Telegraf.
Stanje je nastavilo da mu se pogoršava. Nekoliko dana kasnije, 27. novembra, sve je teže govorio, a porodična doktorka je zaključila da mora hitno da se javi u Kliniku za infektivne bolesti “Dr Fran Mihaljević”.
– To je bio najgori tajming za bolest. Bolnice su bile prepune i vidjelo se da sistem puca po šavovima. Davali su sve od sebe, ali dolazio je previše ljudi. Nije bilo mjesta. Dugo sam čekao u šatoru koji se nije grijao. Na kraju su me preselili u novi kontejner, nivo kiseonika tada mi je bio 92 iako sam imao težu, obostranu upalu pluća – govori Damir.
Sanitarnog čvora nema
Uslovi su bili ratni, u kontejneru je bio krevet i grijalica koja se stalno gasila jer je iskakao osigurač. Sanitarnog čvora nije bilo, za nuždu je trebalo odlaziti napolje do hemijskog toaleta.
– Teško je to. Hladno je, nemate snage, znate da porodica ne može da vas posjeti, ne znate u kojem će smjeru ići bolest. Bilo je trenutaka kad sam toliko jako kašljao da mi se činilo da ću da se ugušim – govori.
Sledeći dan rečeno mu je da će ga preseliti u Arenu. Znao je da je u pripremi, ali nije očekivao da će biti jedan od dvojice prvih pacijenata.
– Vjerujte, kad sam tamo došao, bilo je kao da sam u luksuznom hotelu. Nakon kontejnera, to je bilo savršeno. Naravno, nikome ništa ne zamjeram, uslovi su svuda bili u skladu sa situacijom – kaže i dodaje da nije imao klasične simptome gubitka ukusa i mirisa. Iz bolnice je otpušten 2. decembra.
Plakao sam cijelim putem do kuće
U otpusnoj listi piše da je dobro, ali je počeo da radi tek prije nedjelju dana.
– U međuvremenu sam više puta vadio krv, nalazi nisu bili dobri, i slika pluća još pokazuje tragove kovida. Još nisam isti. Sada je bolje, ali i dalje se brzo zadišem, tuširanje me umori, penjanje na prvi sprat predstavlja zamor i puno zaboravljam – kaže i dodaje da mu pritisak varira, od niskog do visokog.
– Nikad nisam bio plačljiv tip, ali sam u bolnici plakao, kad su me pustili iz stacionara, plakao sam cijelim putem do kuće – zaključuje.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu