Sudbine

"A oj župo naša mati – da li ćemo mi opstati" Samouka Dobrila stihovima ovjekovječila stradanje Srba sa Kosova

Samouka, sa četiri razreda škole, prirodno nadarena sedamedesetdvogodišnja Dobrila Stojković iz sela Gotovuša u opštini Štrpce na Kosovu i Metohiji opjevala je stradanje Srba, kako ona veli, njenih Župljana.

"A oj župo naša mati – da li ćemo mi opstati" Samouka Dobrila stihovima ovjekovječila stradanje Srba sa Kosova
FOTO: SRNA

Stojkovićeva nastoji da budućim generacijama ostavi poruku da se, držeći jedno drugog, kao bor i jela na Šari, može izdržati zlo koje zadesi ljude koji se krstom krste.

Ne postoji događaj, kaže ona, ne postoji zlo koje zadesi Srbe, koje nije zabilježeno u njenoj hronologiji ispisanoj u stihovima.

– Desilo se nešto u mojoj svijesti u crne dane poslije odlaska naše vojske i policije 1999. godine. U sred gluvo doba noći uz lampu, nije bilo struje, kroz glavu su mi isijavale riječi kojima sam ispisivala. Kidnapovanja i ubistva naših Župljana. Tako, noć za noć, stvorih hronologiju svih zločina i stradanja naših ljudi po Kosovu i Metohiji – priča Stojkovićeva, strahujući od izgovorenih i ispisanih riječi.

Stihovima:“Ima jedno selo malo, ognjište jedno ostalo.Šiptari ga napali. Na kućnom pragu oca i sina su utepali.Iz šume gde su se sakrili, još trojicu su spaziliNa svoju njivu kad su bili, svoju travu kad su kosiliStarijeg su pustili, mladog Sašu su raniliU Štrpce gi prebacili ali rane nisu izlečiliCelo Štrpce je plakalo…” opisuje stradanje trojice raseljenih Srba u Gotovuši.

Ona naglašava da slijede stihovi koji će, uvjerena je, jednog dana biti prepjevani i zanavijek svjedočiti o zločinu u njenom rodnom selu.

Pročitajte još

U stihu je zabilježila i kidnapovanje i ubistvo oca i sina Živojina i Ivana Anđelkovića i Živojnovog šuraka Vlastimira Živkovića koje su albanski teroristi u julu 1999. godine presreli i ubili na putu Štrpce Uroševac u selu Brod.

Krenuli su kamionom za robu u Bujanovac, ali u Brodu, kako se sumnja, kamion kojim je upravljao Ivan zaustavili su Albanci koji su ih poznavali.

“Prvo su ih opljačkali, kamion oteli,Sve trojicu su mučili i divljački ubiliKo zna gde su ih bacilli.Sa ocem je sin bio, samo što se oženioI trudna mu žena bila, ćerku posmrče rodilaKad je ćerka `znala`, majku pitalaPitam te mati kad će tata da se vratiMama reče – Slušaj ćeri milaTata neće da se vratiŠiptari su ga ubili bez tate nas ostavili…”

Sjedi kao, veli, bolna u kasne sate i kroz glavu joj prođu riječi:

“Oj Del Ponte pusta bilaDal te majka rodilaJesi decu ti imalaŠto ti /Hašim/ Taći obećaoDal ti elem pare daoDa bi Srbe zatvaralaDa bi Srbe odabrane ti sa njime ustrelila…”

I tako, noć za noć, kaže ona, ispisuje stradanje svog naroda.

– Ali, uvjerena sam da će svako zlo da prođe i da će Šarom ponovo da odzvanjaju zvona i čuju se frule čobana – naglašava Stojkovićeva.

Ona navodi da Sirinićka župa nije bila ni Turska ni arbanaška, neće ni šiptarska, jer je uvijek bila srpska, što su, kako ona opjevava, shvatili i mladi Župljani.

“A oj župo naša mati – da li ćemo mi opstatiŠetala se dva drugara pa ih pita majka staraOj sinovi moji mili na Kosovo dal ste biliDal su njive uzorane i sa žitom posejaneRekoše joj dva bećaraSaslušaj nas majko staraNit su njive poorane niti žitom zasejane…Stara majko ti da znadeš Župljani će da s orodeDa ostave deci svojoj malko više ne ti tvojoj…”.

Ona žali zbog izgubljenih glava, ali, veli, da su upravo te glave izoštrile um mladim Župljanima, stvorili neko, što ona još ne može opjevati, nesvakidašnje jedinstvo u kome se i dojučerašnji krvni neprijatelji oslanjaju jedan na drugog.

I upravo, završavajući priču, ona poručuje onima koje su Župljani hranili i pojili da računaju da su zubi Župljana oštreni o tvrdi šarski sir koji je hranio i hraniće srpstvo u Župi dok je svijeta i vijeka i da nikada nisu bili oštriji. 

Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu