Vaska Perić (75), Srpkinja koja je sa dvije monahinje boravila u crkvi Uspenja Presvete Bogorodice preminula je uz subotu u Đakovici, saopštio je privremeni organ Opštine Đakovica.
Ta crkva nalazi se u centru grada i obnovljena je prije desetak godina, jer je u potpunosti porušena tokom Martovskog pogroma 2014. godine.
Vaska je pored dvije monahinje i jedine srpske povratnice Dragice Gašić živjela u ovom gradu u kojem više nema Srba, a kojih je do 1999. godine bilo 12.500.
Vasiljka Perić sahranjena je juče u Đakovici. Sestra Vasiljka, porijeklom iz Kuča, rođena je u selu Stubla kod Đakovice a do 1999. godine živjela je u selu Piskote. Poslije ratnih zbivanja našla je utočište sa sestrom Poleksijom (sadašnjom Igumanijom Teoktistom) i još četiri žene pored stare crkve u Đakovici, pod zaštitom italijanskog KFOR. Od pogroma 2004. godine do obnove đakovačke crkve 2010, živjela je sa ostalim đakovačkim sestrama u Visokim Dečanima.
Dragan Šibalić na Fejsbuku je, njoj u čast, napisao malo o ženi koja je zaslužna za to što crkvena zvona u Đakovici i dalje zvone:
– Preminula je iskušenica Vasilija Vaska Perić jedna od posljednjih Srpkinja iz Đakovice, uz mati Teoktistu i Joanikiju. Neka joj je vječna slava! Imao sam tu čast da je upoznam i nikada neću zaboraviti njeno gostoprimstvo i tople riječi dobrodošlice kada sam posjetio manastir Uspenja Presvete Bogorodice u Đakovici 20. oktobra – počeo je priču, pa nastavio:
– Živjeti godinama i decenijama u neprijateljskom okruženju, uz policijsko obezbjeđenje, odvojen od ostatka svijeta visokim zidinama i svakodnevno se moleći za svoj narod pravi je podvig za koji treba neizmjerna hrabrost. Crkva Uspenja Presvete Bogorodice se pominje još u 16. vijeku kao metoh manastira Visoki Dečani. Kada je juna 1999. godine iz Đakovice odlazila srpska vojska, policija i narod u crkvi su ostale bake Poleksija, koja je tu inače živjela više od četiri decenije, zatim Nadežda, Dragica, Vasilija i Belka. Ostalih 12.500 Srba je ili protjerano ili napustilo svoja ognjišta. Pružale su pomoć i utočište nevoljnicima koji nisu imali gdje. Nastupili su teški i strašni dani puni neizvjesnosti. Vjerovale su da će se Srbi vratiti. Dane i noći provodile su u suzama moleći se Bogu. Čuvao ih je italijanski Kfor, a one su čuvale posljednje tragove srpstva u ovom gradu. Međutim zlotvorima i ekstremistima ni to nije bilo dovoljno – napisao je on.
Opisao je šta se desilo 17. marta 2004. godine.
– Tog dana Albanci su odlučili da izbrišu svaki trag srpskog postojanja i pravoslavlja u Đakovici. Sa crkve Svete Trojice koju su razorili 1999. godine sada su odnijeli i posljednji kamen. Nekoliko godina kasnije tu su sagradili park sa spomenikom majci Terezi. Crkva Presvete Bogorodice biva opkoljena hiljadama ljudi, ali i žena, djece… Hiljadama zlobnika. Letjele su kamenice, cigle, Molotovljevi kokteli, crkvu zahvata plamen. Baka Poleksija iz inata i prkosa se popela na zvonik crkve koju nije željela da napusti, ali su u posljednji čas nju i druge tri bake italijanski vojnici spasili. Ali crkvu nisu spasili. Spaljena je i razorena eksplozivom do temelja. Bake su prebačene u manastir Visoki Dečani. Baka Poleksija je od tada često uz pratnju Kfora dolazila na zgarište crkve i palila svijeću. Nije odustajala. Pričala je: „ Ovo je sveto mjesto, ovdje mora opet da se podigne crkva! Da se naši preci nisu molili ne bi mogli da opstanu 500 godina pod Turcima!“ – kaže.
Naveo je da je Bog uslišio molitve ove bake, za koju kažu da je živa svetiteljka, piše Kurir.
– Na mjestu ruševina iznikli su nova kuća i konak, kao i crkva. Vratile su se i bake u aprilu 2009. U septembru 2011. Crkva je osveštana i postala je manastir. Baka Poleksija je od tada monahinja Teoktista, a pridružila joj se i mati Joanikija. Narednih godina upokojile su se gospodu Dragica, Belka i Nadežda, a evo juče i Vasilija – piše i navodi da gosti rijetko kad dolaze u ovaj manastir tako da su se mom dolasku iskreno obradovale. Izvan kapija nikada ne izlaze sem kada idu na liturgiju u Visoke Dečane i Pećku Patrijaršiju, kada monasi dolaze po njih. Monasi im donose hranu i sve što im je potrebno. Imaju svoju malu baštu i plastenik. Ove hrabre monahinje su dokazale da se ne plaše ničega jer služe Bogu i našoj pravoslavnoj vjeri. Dani im prolaze u molitvi za mir, za srpski narod, ali i za neprijatelje. Da im bog podari snage da vide kakvo su zlo počinili. Oči mati Teoktiste pune su dobrote i ljubavi. Cijela njena pojava zrači nekom božanskom energijom. Kaže da Bog sve vidi i da će sve srediti da dođe na svoje mjesto kao što je nekada bilo. „Samo da se Bogu molimo i svetinje da čuvamo, a oni što ruše treba da znaju da pravoslavlje ne mogu srušiti nikada!“ Ove heroine su nam pokazale put u budućnost, a na nama je da ih slijedimo. U ovoj maloj srpskoj oazi njima je najvažnije da manastir živi i da crkvena zvona zvone iako nažalost Srba više nema da ih čuju – napisao je on.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu