Nije dovoljno samo kupiti kameru, upozoravaju iz Agencije za zaštitu ličnih podataka BiH, moraju se ispoštovati i propisane procedure.
Kamere najčešće vidimo na ulazu stambenih zgrada, preduzeća, a prvenstveno kako bi vlasnici spriječili krađu imovine.
Nije problem u zaštiti svoje imovine, napominju iz Agencije, već u nepoštovanju propisanih procedura.
– Samo postavljanje video-nadzora kako bi određene osobe zaštitile imovinu nije problematično, već pohranjivanje tih podataka. Vi video-nadzorom motrite ulaz, automobil, kuću i te podatke negdje snimate. To se po našem zakonu smatra zbirkom podataka, a ona se mora registrovati u Agenciji, mora se donijeti odluka ko i kako pregleda te podatke i koliko će se oni čuvati – pojašnjava za Srpskainfo direktor Agencije Dragoljub Reljić.
Ljudi misle da je dovoljno samo kupiti kameru i da mogu snimati ko ulazi u zgradu, ali to tako ne ide, poručuje Reljić.
Svako ko planira instalirati kamere i pohranjivati snimke na osnovu kojih se neko može identifikovati, mora prvo odrediti razlog za uspostavljanje video-nadzora.
To može biti zakonska obaveza, ali u slučaju da nije, vlasnik video-nadzora mora donijeti odluku kojom propisuje pravila prikupljanja i čuvanja ličnih podataka, kako bi se ispoštovalo pravo na zaštitu privatnosti.
I posljednje, ali jednako važno, onaj ko postavlja video-nadzor, mora okačiti i obavještenje da je određeni prostor pokriven kamerama.
Reljić ističe da u Agenciju svakodnevno stiže po desetak prigovora građana zbog postavljanja video-nadzora u njihovoj okolini.
– Građani nam podnose prigovor da je neko postavio video-nadzor bez našeg odobrenja i odobrenja stanara u zgradi. Mi se zatim obraćamo toj osobi za izjašnjenje, da dostavi slike kamere, odgovori zašto to nije prijavio, a ako se predmet ne može riješiti na osnovu dostavljene dokumentacije, naš inspektor izlazi na teren – pojašnjava on.
Najavljuje da će svi biti predmet kontrole kad-tad, uz napomenu da nepoznavanje propisa ne oslobađa od odgovornosti.
Video-nadzor većinom instaliraju zajednice etažnih vlasnika, potom firme, a na kraju i vlasnici privatnih stanova i kuća, kažu nam u preduzeću „East Code“, koje je sertifikovano za postavljanje video-nadzora.
Svi bi htjeli najbolju uslugu, ali ako može ikako najjeftiniju, tako da se cijena ove usluge kreće od 550 do 1.600 maraka, u zavisnosti koji prostor se pokriva video-nadzorom i sa koliko kamera.
Na sve to dolazi i poseban uređaj, koji čuva snimljene zapise.
– Video- nadzor ne može da postavlja neko sa ulice, prijatelj, brat, rođak; ovlašteni za taj posao moraju prvo završiti edukaciju pri Ministarstvu unutrašnjih poslova i dobiti diplomu da to mogu raditi. Kad završimo posao, dužni smo na ulazu ili drugom vidljivom mjestu nalijepiti obavještenje da je objekat pod video–nadzorom, kao i ko je postavio to obavještenje. Niko ne može zabraniti nekome da postavi kameru na svoj balkon, ali ne smijete tuđi prostor ugrožavati – pojašnjavaju iz ove firme.
Ono što građane najviše zanima, jeste i ko ima pristup snimljenim podacima, na kojima se možda nalaze i oni sami.
– Što se tiče ZEV-ova, oni se između sebe dogovore ko ima pravo na pristup podacima, koji su inače pod ključem, i to obično bude predsjednik kućnog savjeta. Uređaj za čuvanje podataka je automatski podešen, tako da briše stare podatke i snima nove, na primjer, snima se sedam dana, a osmog dana brišu se podaci iz prvog dana i ponovo snimaju novi – pojasnili su iz ove firme.
Ni snimljene podatke, međutim, ne može upotrebljavati ko kako hoće.
– Ni MUP ne može skidati te podatke, već oni zovu nas da izađemo na lice mjesta- zaključuju iz ove firme.
Kazne za onoga ko vrši video-nadzor, a nije donio odluku sa pravilima obrade ili nije istakao obavještenje o nadzoru na vidnom mjestu kreću se od 10.000 do 100.000 KM. Kazne za odgovorno lice su od 500 do 10.000 KM.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu