Danas više ljudi umire nego što se rodi. Prošle godine u Italiji se rodilo 439.747 djece, manje nego ikada.
Rita i Rikardo (oboje 34) upoznali su se u školi prije više od 15 godina. Oboje su upisali Akademiju lijepih umjetnosti u Kataniji (Sicilija).
Naravno da hoćemo djecu, zapravo više od dvoje. Ali kako? – kaže Rikardo, a kad god pokrene temu potomstva, Rita unaprijed zna šta će joj on odgovoriti: “Moraćemo da sačekamo bolja vremena.”
Dok govori o problemu pada nataliteta, akušer Ernesto Falčidija, koji radi na Ginekološkoj klinici “Kaza di kura” Kataniji, kaže da se Italijanke u prosjeku prvi put porode sa 31,2 godine i da mnoge žene dolaze na konsultacije kada su odavno prevalile četrdesetu, jer se tek tada osjećaju finansijski sposobnim da prehranjuju dijete. Zbog toga se sve više njih podvrgava vantjelesnoj oplodnji.
Finansijska nesigurnost nije jedini, ali je svakako bitan razlog pada nataliteta. Od ekonomske krize 2008. posao više nikome nije siguran. Dvadeset osam odsto mladih od 15 do 24 godine nezaposleno je, na jugu više od polovine. Mnogi mladi odlaze u inostranstvo i tamo zasnivaju porodice.
Falčidija kaže da često dolaze žene koje su izložene pritiscima na poslu, ili su dobile otkaz zato što su u drugom stanju. Osim toga, “nedostaju državni vrtići i škole”.
Parovi u Italiji, u načelu, nisu protiv potomstva, ali mnogi nemaju hrabrosti da se upustve u roditeljstvo, jer im se čini da situacija nije dovoljno stabilna.
Prva tri mjeseca nakon rođenja djeteta porodice u Italiji dobijaju pomoć od 80 evra mjesečno, ali samo ako su im godišnji prihodi manji od 25.000 evra. Majke prema zakonu imaju pravo na zaštitu od pet mjeseci (zabrana zapošljavanja, zaštita od otkaza, nadoknada za majke), a očevi mogu da uzmu najviše pet dana plaćenog odmora.
Roditelji mogu da podnesu zahtjev za dodatno porodiljsko odsustvo, ali uz minimalnu naknadu. Mnoge žene odlučuju da ostanu kod kuće, jer u prosjeku zarađuju manje. U konzervativnoj Italiji se ionako smatra da je vaspitavanje djece uglavnom ženski resor. Prema tome, one mogu da biraju: ili posao, ili porodica.
Rita i Rikardo Pikoli nisu mogli da se zaposle nakon što su diplomirali. Zbot toga su ostali kod roditelja, jer nismu mogli da plaćaju stanarinu. Tek ove godine su se prvi put odvojili i iznajmlili stančić. Rita radi u prodavnici za štampanje motiva na majicama, a Rikardo ponekad radu na fakultetu, ponekad prodaje voće, ponekad kao poštar, baštovan ili fotograf na svadbama.
Mjesečno na raspolaganju imaju između 700 i 1.000 evra, od toga izdvajaju 250 evra za stan.
– Ako odlučim da imam dijete, želim da mu pružim samo najbolje, ali u ovom trenutku nemamo ništa – kaže Rita.
– Zemlja bez djece je zemlja koja umire – izjavio je bivši ministar unutrašnjih poslova Mateo Salvini u proljeće i proglasio tu temu prioritetom. Ali umjesto da se pobrine za državne vrtiće, njegova desničarska populstička Severba liga uvela je premiju u obliku obradivog zemljišta. Ko do 2021. dobije treće dijete, dobiće od države njivu.
Frančesko Buonakorso (41) odavno ništa više ne očekuje od političara. Sa suprugom Lučijom (36), kćerkom Sofijom (11) i sinom Salvatoreom (17) živi u siromašnom kraju Katanije. Njihova porodica je jedna od rijetkih koja je odlučila da ima djecu, ali je zbog toga zapala u finansijske teškoće.
Lucija je prvi put ostala u drugom stanju kad je imala 18 godina, ubrzo nakon što je upoznala Frančeska i nakon što su se zaljubili. Frančesko je uzalud pokušavao da se zaposli da bi prehranjivao porodicu, pa je prihvatao privremene poslove: ponekad je radio kao ispomoć u supermarketu kod oca, ostajao je do kasno u noć. Četvoročlana porodica je dugo živjela od 800 evra mjesečno. Lučija je prekinula obuku za kozmetičara, preuzela je brigu o kući i porodici i dan-danas ne radi.
Italija ima najnižu stopu zaposlenih žena u Evropi, a prije svega majki. Stručnjaci to objašnjavaju nedostatakom mjesta u vrtićima. Međutim, kada samo jedan roditelj izdržava cijelu porodicu, u Italiji to vodi direktno na ivicu siromaštva. U Italiji 1,2 miliona djece žive u akutnom siromaštvu.
– Nismo imali osnovne uslove da podižemo djecu – kaže Lučija i dodaje:
– Naš čitav život se svodi na odricanje.
Nakon što se rodila Sofija, Frančesko je nazad dobio stalan posao. Zadužen je za održavanje javnih površina, otpad, opravke i sađenje drveća. Prvi put u životu ima redovna primanja. Mjesečni prihodi su im 1.500 evra, veći nego ikada. Otplaćuju kredit za trosoban stan u iznosu od 500 evra mjesečno, na 25 godina. Salvatore, koji će uskoro napuniti 18 godina, i dalje dijeli sobu sa sestrom.
Iako i dalje moraju da se preračunavaju svaki put kada treba da kupe djeci obuću, Lučija kaže da “prvi put u životu imamo nešto što liči na bezbijednost”.
(Spiegel.de)
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu