To kad jedan od najboljih poznavalaca pop kulture u regionu konstatuje da sam jedan od najboljih poznavalaca pop kulture u regionu… U sujetnom svijetu filmske kritike uvijek su postojali klanovi, a ja sam se generacijski našao u nekom međusvijetu između kanonskih Pajkićevaca i neopajkićevaca – skoro kao salonski Pajkićevac koji to nije. Taj dislocirani status mi prilično prija, ali sam tokom karijere kritičara duge skoro 35 godina dobijao razne packe s obje strane. U rok kritici je malo drugačije – rastao sam na onim najplodotvornijim: Žikić, Janjatović, Rajin, Ivačković, Janković, Luković, Gal, Dragaš… ali su me odredili mladoturci iz Ritma, tj. B92, tj. Ambrozić, Grujić, Paunović, Bilbija. Mislim da se rok kritika i gasi s milenijalcima ili skreće u neke dubioze. Nisam dugo smatrao da je problematičan taj elitizam da mogu i smijem da se bavim i jednim i drugim, jer sam vjerovao da to ide jedno s drugim. U tom smislu, milije su mi muzičke, tj. rok kritike. Kuriozitet je da je moja prva štampana kritika bila zapravo pozorišna, u Ritmu, 1992, za predstavu Milana Delčića Hardcore Transex One Man Show iz Bitef teatra, dok mi je prva televizijska kritika bila na kasnom Popovanju iste godine, kod Vlade Slavice, za prvi album Dece loših muzičara. Izazovnije i fascinantnije mi je da se bavim rok kritikom, iako ne sviram nijedan instrument – nabadam malo klavir, ali imam sluha i umijem da pjevam (smijeh).
U knjizi “Dug i krivudav put” dao si potpuno novu sliku o Bitlsima, osvetlio si njihove filmove iz potpuno drugačijeg ugla i ispostavilo se da su neki od njih temelji za brojne nastavljače. Da li su Bitlsi ipak najveća grupa svih vremena, pa i u sferi muzičkog filma?
– Moj doktorat je odbranjen na FDU 2007. godine, i tada je bio nešto ispod 250-og doktorata kod nas. Za posljednjih dvadesetak godina broj doktorata porastao je za oko 800%, i sada ima preko 10 hiljada stručnjaka. Moj doprinos nauci je to što u to vrijeme nije bilo sistematičnih knjiga o filmovima Bitlsa s ozbiljnom analizom. Tu sam pronašao plodno tlo i vjerovatno mapirao neke stvari koje do tada, možda, nisu bile vidljive. Naravno da sam se bavio i fenomenom njihovog djela, kao i filmovima o njima. Mogu da kažem da mi taj doktorat danas nije “krindž”… I da – Bitlsi su nedvosmisleno najbolji bend svih vremena, jer su popularnu muziku doveli u stratosferu za samo sedam godina aktivnog izdavanja singlova i albuma. A u sferi muzičkog filma su sigurno jako važni, a i filmovi su u stilskom i žanrovskom smislu dosta raznovrsni – baš kao i karijera Milutina Petrovića.
U novoj publikaciji “Milutin u knjizi” opširno analiziraš filmove našeg kultnog reditelja. Otkud interes baš za Petrovićev opus?
– Intuitivno, ta ideja je postojala od trenutka kad smo se upoznali, kasnog ljeta 1993, a ostalo je nadgradnja našeg odnosa i njegove karijere. Milutin baš ima začudan kontinuitet svoje karijere – prvi bioskopski film je snimio s nepunih četrdeset godina, iako je sudbinski to trebalo da se desi bar 15 godina ranije. Pisanje ovakvog štiva ne podrazumijeva jasnu sistematizaciju i (ne)svesno planiranje šta može od toga da ispadne. Postoji škola novinarstva koja uvijek insistira da umjetnik konspirativno sve zna unaprijed i da je svjestan svog budućeg značaja ili propadanja u zaborav. Početna podjela karata za ovu knjigu bila je jako dobra – potpuna podrška urednika, jurodivog Miroljuba Stojanovića; sticaj okolnosti da lektor i korektor bude prijateljica Ivana Smolović – Ika, koju pored njenog dosadnog posla znamo i iz bendova Intruder i On Tour; i možda ključna stvar – vizuelni identitet knjige, tj. dizajner Nenad Dodić, koji je s pola svijeta radio dok smo mi spavali, i spavao dok smo mi radili. Znači, postojao je vibrantni sinhronicitet koji se nama podrazumijevao, pa je taj posao koji je trajao nešto više od godinu dana bio zapravo jedan afterparti. Jer ako je Milutin – žurka, a jeste žurka, monografija o njemu je afterparti.
Živjeti u ovoj zemlji – samo srećni pojedinci umiju i mogu da se kontinuirano bave svojim poslom, a to je neznatna manjina. Milutinova karijera je eksces, kao što je i ova knjiga, ali taj nivo pripovijedanja o Beogradu od početka osamdesetih do danas je segment knjige gdje će se svako prepoznati bez da je upućen u karijeru umjetnika. Milutin nije čovjek koji je birao tok svoje karijere – kao što većina nas ne bira tokove ni života, ni sopstvene karijere. Sve je sušti splet okolnosti. Za nekog ko je s nepunih 25, 13. jula 1985. u direktnom prenosu Live Aida, vidio segmente spota koji je režirao (Za milion godina – YU Rock Misija), zajedno s milijardu i kusur ljudi, normalno je da razmišlja da će uskoro pisati scenario s Hugom Pratom o nekim novim doživljajima Korta Maltežanina. Sve što je Milutin režirao – stvar je osjećaja i sticaja okolnosti.
Serija Dome, slatki dome je pokušaj TV Beograd da napravi Bolji život za studente – gdje sam ja vidio proto-materijal za Friends, koji su se snimali pet godina kasnije. Predstava Trinidad došla je iz obožavanja kalipso ploče koju je snimio Robert Mičam, a Agi i Ema kao reakcija na istoimenu knjigu za djecu Igora Kolarova. Meni je ovaj film proizveo istu emociju kao Sedmi kontinent Dušana Vukotića koji sam gledao kao klinac, i siguran sam da govori nepatvorenim dječijim jezikom – što dječiji filmovi baš i ne rade, ili ne rade uspješno…
Na kraju, Nečista krv je proizvod nevjerovatne priče o scenariju Vojislava Nanovića koji je prije pola vijeka i kusur objedinio sva djela Bore Stankovića u nevjerovatan amalgam. Priča kako je pronađena ta fascikla je film za sebe. Što govori da život umije da napravi najbolje trikove kad ih niko ne očekuje. Sem toga – mislim da je besmisleno i govoriti o tome, ali meni se njegovi filmovi zaista dopadaju i mislim da su važni kao artefakti posljednjih četvrt vijeka u ovoj zemlji. Iako iz iskustva znam da je velikoj većini kolega moj izbor za monografiju bio dosta začudan. “Zar nije mogao Dragojević ili Golubović prije?” Naravno da jeste, ali ispalo je ovako – i to dosta namjerno.
Profesor si na FDU – jesi li zadovoljan generacijama mladih autora koje dolaze? Šta oni donose novo i imaju li razumijevanja za stari svijet?
– Stojim pri tome da je “strast” najvažnija za umjetnost, kao i za razumijevanje i pripovijedanje o umjetnosti. Prije dvadesetak godina na FDU je gostovao profesor iz Amerike i jedan od najvećih poznavalaca film noara, Miša Nedeljković. Oduševio me njegov dječački entuzijazam prema akademizaciji nečeg tako kompleksnog kao što je film noar. Moj doktorat o Bitlsima je produkt strasti, a ne akademskog oportunizma ili kalkulacije. Na FDU predajem Istoriju filma. Film i rokenrol su moja liturgija – i ta strast ne jenjava. Izbjegavam da kažem “loženje”. Možda sam se i tu prepoznao s junakom moje knjige.
Na čemu trenutno radiš? Šta je u pripremi?
– Jao, dragi Đuro, moj život nije takav da umijem da odgovorim na to pitanje. Radim na sajtu Velike priče – i tu imam preko pedeset tekstova, da kažem, ozbiljnih tekstova. Znači bar preko 300 strana u Wordu – i to bih volio nekad da izdam kao knjigu. Onda, prije više od deset godina sam pisao kolumnu o TV kritici u ženskom rodu, i to pokušavam da izdam – ali sam lijen. Pokušao sam kod tri izdavača tokom korone – i ništa. Tu me treba pogurati, jer mislim da je ta hipotetička knjiga nešto najbolje što sam ikad napisao, pogotovo iz lika. Ostali efemerisi su naše trenutno stanje u prosvjeti, opasnost da će se urušiti univerzitet, a ja i kolege zauvijek ostati bez plate. A Milutin mi je predvidio da će da me jure reditelji da im radim monografiju… Vidjećemo…
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu