Dugogodišnji apeli i molbe da im Grad obezbijedi pristojne uslove za život nisu urodili plodom, a svako obećanje koje je budilo nadu nakon izvjesnog vremena odlazilo bi u zaborav. U dijelu koji nije asfaltiran i osvijetljen ima oko 50 kuća, u kojima živi i nekoliko vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata.
– Dao sam dva dijela svog tijela za ovu državu, a šta sam dobio zauzvrat? Ništa. Čak ni malo poštovanja – ovako započinje priču jedan od mještana ulice Starčevica, Goran Vranješ.
Teška vremena
Kako kaže, mještani ovog naselja godinama zajedničkim snagama rade i ulažu sopstvena sredstva kako bi sebi obezbijedili pristojne uslove za život, ali teška vremena i neimaština ih sprečavaju da ulože onoliko koliko je potrebno.
– Ovo je glavni komunikativni put s dvije strane, od Ulice Starog Vujadina do Ulice Starčevica. Udaljeni smo oko 750 metara od grada, ali nam se čini kao da smo kilometrima daleko. Mi, mještani, ranije smo prikupljali novac, te vlastitim sredstvima platili da se asfaltira dio puta, međutim, ostalo nam je još ovih 200 metara, za šta nam je potrebna pomoć. Nije tu potrebno mnogo materijala, a samim tim ni mnogo finansijskih sredstava. Mislim da budžet grada ne bi ispaštao zbog malo asflata i nekoliko bandera rasvjete, a nama bi to značilo mnogo. Ako budemo sami morali i to da radimo, onda nam ne trebaju ni Grad, a ni država – ogorčeno će Vranješ.
Naglašava da je ulica Starčevica nastanjena starijim ljudima, koji se suočavaju s mnogim zdravstvenim problemima, ali ima i onih mlađih, kojima neadekvatni uslovi otežavaju put do škole.
– S obzirom na to da ovdje živi veliki broj teških bolesnika, ponekad je potrebno da brzo stignu do bolnice. Međutim, ovaj put to ne dozvoljava. S najvećim problemima se suočavamo u slučaju vremenskih nepogoda, kada se na putu napravi blato, pa ni Hitna pomoć ne može prići kućama. U ulici živi i nekoliko mališana, po koje roditelji moraju ići kada se u večernjim časovima vraćaju iz škole, jer je 550 metara puta neosvijetljeno, pa se u to doba ne vidi ni prst pred okom – rekao je Vranješ.
Obećanja
Posmatrajući neravnine svoje Starčevice, koje mu je, kako kaže, milija od bilo kakve ravnice, Vranješ kaže da se od ljepote i čistog vazduha, ipak, ne živi. Ali ni od praznih obećanja.
– Svaka predizborna kampanja za nas znači kamion šljunka, koji s prvom kišom napravi problem, ostavljajući rupe na putu, a krupno kamenje nerijetko završi u njivama. Na kraju ispada da nam više odmažu nego što pomažu – govori Vranješ.
Da su im asfalt i rasvjeta preko potrebni saglasan je i Vranješov komšija, Ilija Kostić, koji kaže da se oduvijek suočavaju s ovim poteškoćama, ali godine koje dolaze čine da takve okolnosti postaju teška i nepremostiva prepreka.
– Ovdje se oduvijek ovako živi. Najteže mi pada to što nam djeca odlaze da žive u zgradama, pored ovolike ljepote ovdje, a zimi, kada snijeg napada, rijetko nam dolaze i u posjetu. Tolike nam poteškoće donesu nepogode da smo komšije i ja nerijetko bili prinuđeni da sjednemo na improvizovani grn, upregnemo konja, pa niz put – kazao je Kostić.
Konj
Na njegovu priču ponovo se nadovezuje Vranješ, koji kaže da je „konj ovdje i prevozno sredstvo i bolnica i sanitet i sve“.
– Mladost je prošla, starost je stigla, snaga je izdala. Mi, da bismo opstali ovdje, moramo da držimo konja, a da bismo konja imali moramo mu hranu obezbijediti, nakositi travu, a ove ruke to ne mogu više – kazao je Vranješ.
Obojica su saglasni da više ne znaju kome da se obrate za pomoć, jer kako kažu, sve se na kraju svodi na onu staru „ćoravom ne namiguj, gluvom ne šapći“.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu