U međuvremenu, sviraće u Budimpešti i Nišu, a zadnji veliki koncert napravila je u Novom Sadu. Njene pjesme nalaze se na prestižnim svjetskim kompilacijama najljepših ženskih vokala svijeta.
U Nišu, gdje je i rođena, završila je Srednju muzičku školu “Dr Vojislav Vučković”, a zatim Fakultet muzičkih umjetnosti u Beogradu. Radila je muziku za više pozorišnih predstava u Narodnom pozorištu u Beogradu. Od 1983. godine zaposlena je u Radio Beogradu. Sa svojim sastavom “Bistrik” skoro 20 godina promoviše srpsku muziku širom svijeta, na najprestižnijim festivalima.
Godine 2000. osniva “Bistrik orkestar”, a s njima snima i muziku za najgledaniji film svih vremena u Srbiji “Zona Zamfirova”. Sa “Bistrikom” je izdala albume “Bistrik”, “Zapisi”, “Tarpoš” i “Svod”. Ima kćerke Milicu i Lenku.
Njena karijera kreće 1975. godine, kada je preko audicije primljena u bend “Suncokret”.
– Moj drugar iz Niša, Dragan Miloradović, dobro je poznavao muzičku scenu u Beogradu, pa mi je već na prvoj godini studija, 1975, predložio da se prijavim na audiciju za grupu “Suncokreti”. Bora Đorđević je tada tražio treći ženski vokal za “Suncokrete” i nakon audicije primili su mene. Bora mi je pjevao neke melodije i tražio da ih ponovim. Kada sam to par puta uradila, prosto nije mogao da vjeruje. Rekao je samo: “Mala, položila si”. Moj prvi nastup s njima dogodio se u novembru ‘75. na beogradskom Sajmu. Puno smo putovali, imali jako puno nastupa, a vježbali smo u Dadovu. Među nama u grupi bilo je puno pozitivne energije i harmonije. Zajedno smo pravili prve muzičke aranžmane, družili se privatno. I dan-danas se čujem i družim sa svima iz “Suncokreta”. Gorica Popović mi je kuma, a sa Snežanom Jandrlić se često čujem, kao i sa Borom Đorđevićem. Tek kada samo završili čitavu priču oko “Suncokreta” saznali smo da smo u stvari rođaci. Njegova familija je iz Crvenog Brega, odakle je i moja mama – priča Bilja Krstić.
Na nagovor rok novinara Pece Popovića, Bilja i Bora Đorđević pristupaju bendu “Rani mraz”, u kom pjeva Đorđe Balašević, sa idejom da naprave supergrupu.
– Grupa “Suncokreti” je imala jedan divan koncert, koji je čak proglašen i koncertom godine, te hit godine “Dolazi zima”. Nakon njega u studiju “M” u Novom Sadu, Petar Popović, kritičar, inače moj veliki prijatelj, došao je na ideju da Bora Đorđević, Đole Balašević, Verica Todorović i ja budemo srž novog benda “Rani mraz”. Tada je to ostalo samo na ideji, jer su i Bora i Đole bili suviše jake ličnosti da bi izdržali neku zajedničku priču. Bora je zatim osnovao “Riblju čorbu”, a Đole i ja smo objavili prvi album “Ranog mraza”, koji se zvao “Mojoj mami umesto maturske slike”. Sarađivali smo i na albumu “Odlazi cirkus” – ističe Bilja.
Poslije “Suncokreta” i “Ranog mraza”, po nagovoru Balaševića, krenula je u solističku pop karijeru.
– Moja prva solistička ploča iz 1983. godine se zvala “Prevari večeras svoje društvo sa mnom”. Nakon toga sam se udala i nedugo zatim rodila Milicu, moju prvu kćerku. Kada je ona porasla snimila sam još jedan album – “Iz unutrašnjeg džepa”, koji je krstio Neša Leptir, a zatim još jedan, koji se jednostavno zvao “Bilja”. Osamdesete godine prošle su uz zvuke novog talasa. Imala sam puno nastupa tih godina. Nastupala sam sa bendom koji je pratio Delču i Peđu D Boja. Zanimljivo je da sam od Srđana Šapera iz grupe “Idoli” dobila pjesmu “Poštare, nađi mi mladića, bre” s kojom su “Idoli” 1985. trebali da nastupe na “Evroviziji”. Bend im se, na žalost, raspao te godine i meni je dospjela pjesma koja je postala veliki hit – priča ona.
Međutim, pun pogodak u njenoj karijeri bio je zaokret ka etno muzici i muzičkoj baštini Srbije.
– Kada sam napravila “Bistrik” 2000. godine čak su mi govorili da sam promijenila stil. A ja ne mislim da sam promijenila stil, već sam zaista pronašla put ka dobroj muzici. Paralelno s vaspitanjem djece imala sam dosta vremena da preslušavam stare ploče i tonske zapise pohranjene u arhivu Radio Beograda. Tada se iskristalisalo u meni šta ja to želim da napravim s našom tradicionalnom muzikom. U avanturu “Bistrik” ušla sam s Ljubom Ninkovićem, koji je veoma dobro razumio i široko posmatrao šta se dešava na našoj muzičkoj sceni. Najprije smo snimili prvi album “Zapis”, a tek poslije šest mjeseci osnovan je “Bistrik”. Godine 2002. objavili smo muziku iz filma “Zona Zamfirova” – kaže Bilja Krstić.
Do nevjerovatnog uspjeha u svijetu došlo je slučajno.
– Konkurisali smo za učešće na festivalu etno muzike u brazilskom gradu Salvadoru i bili prihvaćeni. Tamo smo napravili fantastičan koncert. Vidjeli su nas promoteri etno muzike i menadžeri iz cijelog svijeta, poput Franka Delamora. Ponude su prosto stizale iz dana u dan. Najviše smo nastupali u Italiji i Francuskoj. Tako sam bila prinuđena da napravim bend. Od tog momenta do danas grupa stalno radi. Na najbolji način predstavljam muziku Srbije svijetu. Snimili smo četiri albuma i pripremamo peti – kaže Bilja za Srpskainfo.
Velika priznanja u svijetu i brojne nagrade nisu je promijenile. I dalje je skromna i na svoj uspjeh gleda sa strane kao da se događa nekom drugom.
– Kad malo bolje pogledam poslije sih ovih godina, na svakom albumu koji sam snimila imala sam napredak i u muzičkom i u produkcionom smislu. Obožavam višeglasno pjevanje i neobične muzičke spojeve. Recimo, radila sam sa indonežanskom djecom muzičku radionicu na Baliju. Bilo je divno slušati kako djeca pjevaju na srpskom “Kalajdžisko kolo” ili “Oj, Moravo”. Učestvovala sam na nekoliko projekata najljepših ženskih glasova Evrope i svijeta. Prijaju mi takva priznanja. Na festivalu u Sao Paolu pravili su “Mediteraneo orkestar” s najboljim muzičarima iz tog regiona, a ja sam bila izabrana da budem pjevačica tog benda. Izabrana sam u ogromnoj konkurenciji najboljih pjevačica Bugarske, Španije, Portugala, Italije. Nedavno je izašao album na kom ima 14 najljepših vokala svijeta, gdje se nalazim u društvu pjevačica kao što je na primjer Sezarija Evora – dodaje ona.
Bilja Krstić nije zbog korone uspjela da proslavi jubilej, 20 godina rada sa grupom “Bistrik” i solo karijere koja joj je donijela svjetsku slavu, ali je ipak uradila puno toga protekle dvije godine. Preležala je virus i sada punom parom radi dalje.
– Radim na albumu varoških i gradskih pjesama koje se lako pjevaju i rado izvode. Biće tu pjesama iz Vranja, Leskovca, Niša, Makedonije. Veliki broj pjesama koje sam izabrala zaista imaju zanimljivu priču o tome kako su nastale i o čemu govore. Napravila sam već izbor, oko desetak numera. Jedna od numera će svakako biti “Kaleš bre Anđo”, koja ima univerzalnu melodiju za čitav svijet. Volim kada pjesme imaju priču. Moj “Bistrik” je i moja porodica. Mi smo u međuvremenu postali i porodica, jer puno smo provodili vremena i na snimanjima i na koncertima. To su divni ljudi i sjajni muzičari koji su me pazili i čuvali svih ovih 20 godina i nadam se bar narednih 20 – dodaje Krstićeva.
Plan za obilježavanje važnog jubileja je postojao još prošle godine, ali je zbog pandemije otkazan. Izlazak albuma “Bistrik”, po kome je orkestar i dobio ime, trebalo je da bude obilježen 15. decembra 2020. godine.
– Pošto je to propalo, dogovorili smo se da ne pravimo neke velike planove, ali ono što smo osmislili je negdje u znaku moćne simbolike broja sedam, pa je snimljen dokumentarni televizijski film “Sedam sati udara”. Nazvan je po tradicionalnoj pjesmi, zapisu Petra Vukosavljevića, koji će predstaviti cjelokupan rad “Bistrik orkestra” – kako radi, kako melografiše, kako skuplja pjesme, probe, kako koriste tradicionalne instrumente u modernim aranžmanima i tako dalje – rekla je Bilja Krstić.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu