Rođena sam u BiH, i cijeli život sam živjela u malom naselju na Bosanska Otoka rijeci Uni. Još kao mala osjetila sam da nisam dječak. Uvijek sam se igrala barbikama, nikad loptama i autićima kao ostali dječaci. Nisam imala želju igrati se s tim. Rasla sam u društvu drugih djevojčica, jer me dječaci nikad nisu prihvatali. Uvijek su me provocirali i napadali – priču za Danas Kamila.
Ona se trenutno nalazi u Centru za azil u Banji Koviljači i nada se da će Srbija biti njen spas i učiniti joj život lakšim za razliku od BiH, “koja je to možda mogla, ali nije htjela”.
Kaže da je još u prvom razredu osnovne škole njena učiteljica primijetila da se “čudno” ponaša, i pozvala njenu majku i rekla joj “kako nikad u životu nije imala mirnijeg učenika”.
– Naravno, rekla joj je i ovo čega se pribojavala, ali moje roditelje tada to nije zanimalo, mislili su da je to samo prolazna faza, da će sve doći na svoje kako budem odrastala. Ali, prevarili su se. Sa 15 godina, na moj rođendan, prijatelji su me pitali koja mi je najveća želja u životu, a ja sam im odgovorila da bih najviše voljela da sam žena. Od tog trena sam počela da gubim prijatelje. Bilo je i razumijevanja, ali je ipak više bilo ismijavanja na moju bol. Roditelji su me shvatili, ali nikad mi nisu pokušali pomoći. Dok sam išla u gimnaziju, doživljavala sam strašne probleme od drugih učenika. Neki su me čak i bojkotovali. U srednjoj školi sam od njih dobila novi nadimak ‘đavolica’, a u osnovnoj su me zvali ‘drvenom lutkom’ – priča Kamila.
Gimnaziju je završila, ali njeni problemi nisu prestajali, već su bili sve veći. Zbog neprihvatanja i namjernih provokacija, kaže da je nekoliko puta primana u mentalne klinike. Znala je da je zdrava, iako su njeni roditelji tvrdili suprotno.
Odbijen joj azil u Holandiji
– Htjela sam poslije gimnazije da studiram, ali nisam uspjela u tome. Želja mi je bila postati glumica. Kako je vrijeme odmicalo ja nisam znala kako sebi više da pomognem, pa sam se prošle godine odlučila da odem negdje daleko od ljudi koji me nisu razumjeli. I otišla sam. Počela sam svoju borbu preko azila u Holandiji, ali sam tamo odbijena, uprkos mojim dokazima kakav je život trans osobe u BiH – priča Kamila.
Kontakt sa roditeljima nema već godinu dana, oni ne žele da čuju za nju.
– Ja to poštujem, ali me to jako boli – kaže ona i dodaje da bi voljela da bude u procesu tranzicije, jer bi na taj način bar malo smanjila težinu problema s kojima se bori.
“Srbija je moj spas”
– U BiH ne postoji ljekar koji bi mi to dozvolio, jer je Bosna za sve ljude kao što sam ja jedno veliko ‘nerazumijevanje’. Odavno sam izgubila vjeru u nju. Što je gore, u Bosni nisam prihvaćena ni kao muškarac ni kao žena, jer se odmah primijeti da sam ”rugačija”. U Srbiju sam došla, jer u Bosnu nemam gdje da se vratim, nemam gotovo nikakvih šansi za zapošljavanje. Cijeli moj život u Bosni bila je jedna velika sramota. Željela bih to da promijenim. Zaklela sam se da neću ostati u Bosni, da ću se boriti i ići dalje koliko god budem mogla. Izabrala sam Srbiju, jer Srbija mi je jedina preostala. Trenutno, drugi spas i drugo utočište od Srbije ja nemam – navodi Kamila.
Kaže da bi voljela da prođe tranziciju, jer bi joj se tako ostvarila najveća želja u životu. Misli da bi se na taj način spasla diskriminacije.
– Voljela bih kao prava žena da živim u Srbiji. Htjela bih se, iako možda malo kasno, okušati u glumi. Oduvijek sam sledila svoje snove i vjerovala u njih. Nadam se da ću se za nekoliko godina konačno osjetiti živom i prihvaćenom. Od života u Srbiji očekujem razumijevanje, zaštitu i priliku da se zaposlim – kaže Kamila na kraju razgovora za Danas.
“U kampu nemam problema”
– Najprije sam bila u Beogradu, ali pošto su beogradski centri puni izbjeglica i migranata, dobila sam premještaj u Banju Koviljaču. Kad sam došla u Centar za azil, odmah su me prihvatili zaposleni, ali ne baš i ostali ljudi koji ovdje žive. Ali naučila sam da se nosim s tim. U kampu nemam problema, jer gotovo nigdje ne izlazim – kaže Kamila.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu