Tako bi mogla početi bajka koja će se prepričavati generacijama, koja bi mogla ući u lektire i udžbenike ekonomije, ali i psihologije.
I kao svaka bajka, imaće srećan kraj, samo će istoričari i analitičari raznih fela pokušavati da razdvoje mit i istinu. Jedan od tih pokušaja bi mogao glasiti ovako…
Vlast u Srpskoj po svim pitanjima, od političkih do ekonomskih, posljednjih godina pristupa kampanjski.
Možda zna drugačije, ali ne može jer se za sve pita jedan čovjek. A da je to uspješna formula primjenjivali bi je svi redom, ne samo totalitarna društva.
Uglavnom, sva “mudrost” se svodi na to da u budžet treba utjerati svaku marku koja se može isisati iz naroda.
Na ovom mjestu moglo bi se govoriti o suzbijanju socijalnih požara bjesomučnim podizanjem kredita, medicinskim radnicima koji, iako im godinama ne uplaćuju doprinose, ne smiju čak ni u protestnu šetnju da izađu, borcima koji će se radije zaputiti na “granicu” da brane lik i djelo Milorada Dodika nego se boriti za vlastitu egzistenciju, stručnjacima koji ne mogu doći do direktorskih niti bilo kakvih drugih fotelja jer nisu članovi partije, čuvanju oboljelog stočnog fonda poslodavaca-klimoglavaca po cijenu širenja afričke kuge svinja (sve će to narod pojesti), kotlićijadama za koje ima desetine hiljada maraka ali ne i za građane koji umiru ne dočekavši refundaciju lijeka, ministrima koji vole da dignu ruku na svoje žene dok ih gospođice ministarke tapšu po ramenu, odbijanju da se ukinu akcize na gorivo, nekažnjenom uništavanju šuma i životne sredine davanjem koncesije za rudnike, te dozvola za nestanak rijeka građenjem mini hidroelektrana, sinu narodnog poslanika koji je ubio policijskog inspektora…
Savršeno se u to sve uklopio Denis Šulić, ministar trgovine i turizma RS i glavni lik bajke, u kojoj se, vidjećete, nije baš najbolje snašao. Mjesecima nas je, još prije famoznog Vučićevog parizera, gnjavio bajkom o kampanji “Društveno odgovorno”, najavivši na sva zvona kako će se dogovornom ekonomijom proizvođači, distributeri i trgovci odreći marži. Nije prošlo ni 20 dana, a ministar je, sredinom juna, ustvrdio da kampanja “daje odlične rezultate”.
“Sve robe široke potrošnje koji ljudi kupuju su dio ove kampanje. Od 15 do 30 odsto su proizvodi jeftiniji (!?) i to daje priliku građanima da se po povoljnijim cijenama snabdijevaju”, rekao je ministar tada pred kamerama javnog servisa, ne trepnuvši.
Narod je navikao da više vjeruje vlastima nego vlastitim očima, pa je do oktobra kupovao te proizvode, po nepromijenjenim cijenama.
Tada se, krajem septembra, u bajku uključio i premijer Radovan Višković. Istina, zaboravio je da čestita Šuliću na prethodnom odlično obavljenom poslu, pa je želeći da za sebe prigrabi sve zasluge, kao da se ništa prije toga nije desilo, najavio niže cijene “određenih prehrambenih proizvoda”, od 1. oktobra.
Došao je 1. oktobar, nedjelja, trgovine rade punom parom, kupci koji i dalje više vjeruju političarima nego vlastitim očima bjesomučno lete po marketima tražeći jeftinije proizvode, skidaju svece sa nebesa, ali ne odustaju od njihove kupovine.
Sutradan, novinari, ne plašeći se tužbe za klevetu, pitaju Šulića i Viškovića šta je sa kampanjom, da se nije odustalo i sve pomjerilo za neka bolja vremena. Saznaju da će do kraja sedmice sve biti pod konac, ali i dalje mudro ćute o cijenama, valjda želeći da sačuvaju keca u rukavu i iznenade svekoliki narod kakva ga je sreća zadesila s njima na čelu Srpske.
Na kraju, od više desetina hiljada proizvoda, na listi se našlo čak njih 50, ali tu nije kraj bajke. Cijenama se i dalje ne može ući u trag, ali zato čujemo od ministra da ipak neće biti svugdje iste! Razočarani narod već guta knedle, dok ministar grmi zaprijetivši svima “društveno odgovornim” koji ne budu poštovali dogovor o 0% marže da će biti isključeni iz kampanje!?
Da se razumijemo, nije to mala kazna; ravna je bacanju nepodobnih u tamnicu. Već mjesecima svi oni imaju besplatnu reklamu na svim portalima, televizijama, novinama… Zahvaljujući bajci od kampanje oni će pri tome uspjeti da prodaju proizvode koji možda imaju slabiju prođu na tržištu. Zašto bi se na spisku našlo brašno, ulje, so… kada se ono mora kupovati, koliko god koštalo?!
Kada nam je dosadilo da uzalud postavljamo pitanja uputili smo se u trgovine. Gledajući nove i stare cijene mogli smo doći do zaključka da ova kampanja nama u Srpskoj i nije trebala. Trgovci su nas uvjerili da oni do sada zapravo i nisu uzimali maržu, jer je, na primjer, mlijeko od 1,5 odsto masti sa 2,09 KM pojeftinilo na 2,06 KM, za čitava tri feninga!
Narod, koji je nastavio da vjeruje više tuđim djelima nego vlastitom sve praznijem novčaniku, živio je u državi koja to nije srećno i kratkovječno, mudrujući kako bi mu bilo lošije pod vlašću onih koji možda ne bi ni pokrenuli čitavu vladinu mašineriju da ih ubijedi kako je bitna forma, a ne suština.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu