Penzionerske dane provode u selu Žakovo kod Trebinja. Milan posljednjih godina ne sjeda na motor zbog zdravstvenih problema, ali o bajkerskim danima uvijek rado priča.
Kažu da ko jednom osjeti slobodu na motoru, ta ga strast ne napušta do kraja života.
Sklad sa okolinom, gdje ništa ne guši, ne sputava, i adrenalin vožnju motorom čini posebnim doživljajem, a bajkeri se osjećaju slobodni kao ptica – navodi Milan.
Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka na motoru su obišli cijelu bivšu Jugoslaviju. Upravo motor je bio ono što je učvrstilo njihovu mladalačku ljubav.
– Milan mi se svidio po fizičkom izgledu, a onda i po svemu ostalom. Odmah sam se zaljubila – kaže Nada.
Njen suprug Milan dodaje da se Nada, verovatno, prvo zaljubila u motor, pa u njega.
– Moja bajkerska priča počela je kad sam imao dvadesetak godina, davne 1968. Naišla je i jedna dama, koja me oborila s nogu, a ja nju zahvaljujući motoru – priča on kroz osmijeh.
Buđeni prizanju da je svaka vožnja značila mnogo novih doživljaja, otkrivanje nepoznatog, susrete s ljudima i krajevima i neraskidiva prijateljstva koja i danas traju.
– Voljeli smo putovati i nikad nam nije bilo teško krenuti na put. Spremali smo se preko noći da krenemo u novu avanturu. Putovali smo do Srbije, Hrvatske, Slovenije, Makedonije, Kosova i Metohije, obišli sve manastire. Spavali smo gdje se zateknemo, sretali razne ljude i to su uspomene koji su i danas žive i o kojima uvijek rado pričamo – kažu supružnici Buđen.
Kada su dobili prvo dijete putovali su na kratke relacije, a sin Aleksandar je bio s njima.
– Vozili smo ga na motoru kada je imao godinu i po dana. Obukli bi ga dobro, zaštitili i posjeli između nas, a on bi zaspao – kaže Nada.
Milanov i Nadin sin Aleksandar Buđen je takođe bajker i višegodišnji član Moto kluba TNT iz Trebinja.
Nada dodaje da nikada nije vozila motor, ali u nijednom momentu je nije bilo strah kad je Milan vozio. Njemu je motor služio prije svega za sportska nadmetanja, a reli na Sutjesci je ono što se ne zaboravlja.
– Na to takmičenje sam išao 10 godina zaredom. To se nije propuštalo, trebinjski bajkeri su tada iščekivali taj događaj. Sa nama je jednom putovala i Nada, i to 1974. godine, kada je na Tjetnište došao i Josip Broz Tito – sjeća se on.
Milanu je posebno u sjećanju ostala 1980. godina, kada je na Tjentištu podigao pobjednički pehar.
– Osvojiti pehar na reliju „Sutjeska“ je u to vrijeme za nas bajkere bilo nešto nevjerovatno – ističe on.
Ovo nije jedini Milanov pehar, bilo ih je dosta na manjim motorima, klasa do 175 kubika i preko, ali zbog brojnih životnih obaveza poslije osamdesetih godina prošlog vijeka se prestao takmičiti.
Neraskidiva prijateljstva
Uspomene na bajkerske dane su jake, prijateljstva stečena na tim avanturama neraskidiva, iako posljednjih godina ne sjedaju na dvotočkaše. Posljednji od mnogih motora koji je kupio Milan je poklonio, a do prije nekoliko godina bi pozajmio motor od sina da se, kako reče, provoza jedan krug.
– Sada kada vidim da neko prebrzo vozi dvotočkaša i prekorim ga zbog toga, moja supruga mi odmah kaže da su nekada i za moju vožnju to govorili. Vozio sam i automobil i kamion, ali na motoru se osjećaš slobodno i tu slobodu ništa ne guši – objašnjava ovaj stari trebinjski bajker.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu