Međutim, i prije 2000. godine gradom je vladao političar iz iste opcije, danas visoki funkcioner Dodikove stranke.
Novija višestranačka istorija u Banjaluci počela je 1990. godine, kada je na izborima pobijedio SDS. To je bila prva i posljednja pobjeda ove stranke u gradu na Vrbasu.
Kadar SDS Predrag Radić je u decembru 1990. vlast preuzeo od Zekije Haznadar, posljednje komunističke predsjednice Skupštine opštine i jedine žene u istoriji Banjaluke koja je bila na čelu ovog grada.
Drugačije ustrojena uprava
U to vrijeme još nisu postojali načelnici opština i gradonačelnici, lokalna uprava je sve do 2000. godine bila drugačije ustrojena, pa je predsjednik skupštine neformalno nazivan gradonačelnikom.
Po toj logici “gradonačelnik” Banjaluke je poslije Radića, od 1996. do 1997, bio kadar SDS Savo Ćuk. Malo ko se još uopšte sjeća Ćuka, a on je bio, eto, posljednji SDS-ov gradonačelnik Banjaluke.
Na prvim poslijeratnim višestranačkim izborima, održanim 1997. godine, SDS je osvojio mršavih devet odsto glasova. Nijedna partija nije imala stabilnu većinu, ali je relativno najjača, sa 15,8 odsto glasova, bila Socijalistička partija, i to ono njeno krilo koje će se kasnije odvojiti i pripojiti se Dodikovoj partiji, a kome pripada i Igor Radojičić.
Stranka se odavno ugasila
U stopu ih je pratila Srpska stranka Krajine i Posavine, partija koja već odavno ne postoji. Iz te partije dolazi drugi poslijeratni “gradonačelnik” Banjaluke, Đorđe Umićević.
Umićević je vladao od 1997. do 1999. godine, kada ga smjenjuje visoki predstavnik. Nakratko, od 1999. do izbora 2000. godine, kao vršilac dužnosti, kormilo preuzima tadašnji potpredsjednik skupštine Mihajlo Crnadak, otac današnjeg potpredsjednika PDP Igora Crnatka. Mihajlo Crnadak je bio kadar Srpske patriotske stranke SPAS, koja je takođe kasnije nestala s političke mape.
Trostruki mandat
I tako je lokalna vlast u Banjaluci, bar na prvi pogled, izgledala do izbora 2000. godine, kada se bira prvi “pravi” gradonačelnik. Prvo posredno, glasovima odbornika u Skupštine grada, a potom i dva puta neposredno na izborima, na ovu funkciju je, u tri uzastopna mandata, biran SNSD-ov Dragoljub Davidović.

Potom 2012. na vlast dolazi njegov stranački kolega Slobodan Gavranović.

Četiri godine kasnije “nasljeđuje” ga Igor Radojičić (SNSD).

Ali, šta se dešavalo u turbulentnom poslijeratnom periodu, kada su “gradonačelnici” bili Savo Ćuk, Đorđe Umićević i kao v.d. Mihajlo Crnadak? Ko je držao poluge vlasti u gradu, jer u tom periodu nije bilo stabilne skupštineske većine, niti gradonačelnika u kapacitetu kakav danas poznajemo.
Stvarna moć
Oni koji malo duže pamte dobro znaju da je po starom sistemu izvršnu vlast na lokalu, ustvari, imao predsjednik Izvršnog odbora opštine, odnosno grada. A predsjednik izvršnog odbora u Banjaluci je krajem devedestih bio – Nebojša Radmanović.

Danas potpredsjednik SNSD i predsjedavajući Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH, Radmanović je devedesetih bio visoki funkcioner Socijalističke partije. Nakon raskola u Socijalističkoj partiji, koju je tada vodio Živko Radišić, Radmanović je od otcijepljenog krila osnovao Demokratsku socijalističku partiju. Dvije godine kasnije je tu partiju pripojio stranci Milorada Dodika i tako je nastao Savez nezavisnih socijaldemokrata SNSD.
Dakle, sve u svemu, SNSD, ili bar kadrovi SNSD, u Banjaluci vladaju mnogo duže nego što se obično misli.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu