Rekao je za Srpskainfo, profesor na Filološkom fakultetu u Banjaluci, teatrolog i književnik Mladen Šukalo. On naglašava da je svjedočanstvo umjetničkog trajanja može da bude i jeste samo pozorišna kritika. Ozbiljna pozorišna kritika, jer bez pozorišne kritike nema pozorišta kao umjetničkog čina.
– U pozorištu ima nekoliko oblika iskaza. Na prvom mjestu je to glumac i bez njega nema pozorišta. On vlada scenom svojim bićem, svojim govorom, svojim duhom, svojim tijelom i time osvaja prostor oko sebe, kako na sceni tako i van nje. Međutim, mi učimo o Sofoklu, o Šekspiru, o Molijeru, čitamo njihova veličanstvena dramska ostvarenja, ali se potpuno zaboravlja da su oni bili i glumci, i reditelji, i scenografi, a uz to i pisci! Kritiku niko i ne spominje – rekao je Šukalo.
Kako se kod nas u pozorištima gleda na kritiku i koliko se kritika usvaja kada je u pitanju rad na predstavama i unaprijeđenje istog?
Kad sredinom u kojoj djeluje pozorište ovlada provincijski duh, onda se pojedini aspekti počnu potiskivati u drugi plan. Na prvom mjestu strada kritika. Tu onda nema umjetnosti. U svim vremenima najbolji kritičar je bilo gledalište. Pisac kritike je samo jedan od gledalaca u sali koji zanatski i stručno umije da formuliše osjećajnost koja je jedino svjedočanstvo o pozorišnom činu. Ona je jednako važna i tvorcima predstave i gledaocima, jer je čitaju i jedni i drugi.
Možete često čuti u pozorištu kako publika nešto ne razumije. Takva vrsta iskaza izaziva sumnju i preduslov je za razne vrste podvala. Tada se, grubo rečeno, prave dvije vrste predstava: „predstave za publiku“ i „festivalske (umjetničke!) predstave“. To je pogubno za instituciju jer takva vrsta uvrede uništi pozorišnu umjetnost i otjera gledaoca od sebe.
Kako komentarišete uticaj pandemije na rad pozorišta, kako kod nas, tako i u svijetu?
Otkad je svijeta i vijeka (kako se to obično kaže) čovječanstvo su pogađale razne pošasti. Osim istoriografskih ili religioznih tekstova, mnoštvo je umjetničkih dijela koja svjedoče o njima. Homerova Ilijada, Sofoklov Kralj Edip, Bokačov Dekameron počinju pričom o kugi. Lista naslova i autora je izuzetno velika. Ali to su svjedočanstva koja dolaze poslije pošasti. Mi smo usred te priče i, nadajmo se, da ćemo po iščeznuću najnovijeg virusa dobiti nova i drugačija svjedočanstva.
Kada je pozorišna umjetnost u pitanju podsjetio bih na jedan pomalo zaboravljeni tekst nastao prije više od osam decenija. Stvarajući viziju svog „surovog pozorišta“, Antonen Arto je ispisao esej „Pozorište i kuga“ koji će direktno podstaći Albera Kamija da napiše roman Kuga (1947) i dramsku hroniku Opsadno stanje (1948). Najzanimljivije je što Arto pravi analogiju pozorišta i kuge: „Najvažnije je shvatiti da je pozorišna igra, kao i kuga, ludilo i da se prenosi na druge. Duh vjeruje u ono što vidi, i čini ono u šta vjeruje: u tome je tajna opčinjenosti.“ Pa zatim dodaje: „Ako je pozorište isto što i kuga, to nije samo zato što ono djeluje na čitavo društvo i što ga na isti način potresa. Ima u pozorištu kao i u kugi nečeg istovremeno pobjedničkog i osvetničkog.“ Bez namjere da ulazim šire u kazivanje o ovakvoj vrsti metaforizacije, dovoljno je da kažem kako je Arto pomoću nje uočio neka suštinska pitanja pozorišne umjetnosti ali i ključna pitanja ljudske egzistencije.
Posebna je priča o mogućnosti funkcionisanja pozorišta u vremenu uvođenja karantina, izolacije i ne znam kako se sve ne imenuje ovo sadašanje guranje čovjeka u samoću. Tragikomični su pokušaji da se realizuje pozorišni čin u ovakvim uslovima. Ako je pozorište igra, a sigurno to jeste, kao svaka igra bez publike je obesmišljavanje njene suštine. Pogledajte svakodnevne TV-prenose sportskih događaja: da nije kapital u pitanju, vjerovatno se te utkamice ne bi održavale. Nema većeg apsurda od utakmice ili pozorišne predstave bez gledalaca. Pitam se da li su moguće dnevne novine ili knjige bez čitalaca? Ovakvim anticivilizacijskim obesmišljavanjem ljudskog postojanja pretvara se čovjeka u mrtvu šahovsku figuru koju ništa ne pokreće.
Da li je ova globalna situacija potisnula kulturu, a samim tim i pozorište sa liste prioriteta?
Od šezdesetih godina prošlog vijeka postepeno se sva duhovnost, uključujući obrazovanje, kulturu time i pozorište, marginalizuje toliko da za njihovim današnjim nestajanjem niko više nema ni potrebu da žali.
Ako uporedite pozorište u koje ste išli kao dječak, školarac i pozorište danas, šta se promijenilo?
Nema više pozorišne, niti uopšte kulturne atmosfere. Filistarski duh, obilježen raznovrsnim medijskim manipulacijama čiji vrh sačinjavaju rijaliti-šou, zadruge, razni nesuvisli „portali u oblacima“ bez ikakvih vrijednosnih okvira, briše potrebu za bilo kojom vrstom ozbiljnog diskursa. Ne samo pozorište, već i drugi oblici umjetničkog pa čak i naučnog iskaza ne mogu da se izvuku iz klime beznađa. Mnoge epohe ranije su, pri kraju svog trajanja, zapadale u dekadenciju. Čini mi se da smo i mi sada u takvoj situaciji.
Nekada je odlazak u pozorište bio svečani čin za koji se čuvala nova odjeća i gdje se dolazilo sa mnogo poštovanja. Kako na to gledate danas?
Svaka generacija ima svoje konvencije odijevanja, ponašanja, odlazaka u pozorište, na koncerte i slično. Imala je jednu vrstu očekivanja koja su ispunjavana. Mlade generacije, što je prirodno, uvijek se buntovno, s otporom čak, odnose prema onom što nameću stariji. Ali, čim preuzmu pozicije starijih, počinju da se ponašaju na isti način kao oni protiv kojih su do juče govorili. Nekada takva napetost ima plodonosne rezultate jer su u igri druge vrste očekivanja. Kad toga nema, ni očekivanja niti njihovog ispunjenja, nema ni pozorišta.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu