U zlatno doba svadbi pod šatorima, dok su harmonike svirale do zore, jagnjad se vrtjela u dvorištima, a domaćinima pucao pritisak od jela, pića i gostiju, jedna kategorija učesnika bila je posebno legendarna nepozvani gosti. Ali ne bilo kakvi. Ovi su dolazili s namjerom, s iskustvom, pa i s taktikom. U nekim krajevima zvali su ih padobranci, ogradari, kokanjari, dobardanovci, pušteracija, kokenjaši, a svima im je bio zajednički jedan cilj – da se ubace na veselje, pojedu, popiju i odu kao da su došli s mladine strane.
Ko su zapravo bili “padobranci”?
U svojoj suštini, padobranci su bili lokalni avanturisti sa senzibilitetom za dobru sarmu, pečenje i muziku. Dolazili bi tiho, s prvim mrakom, kad domaćini već postanu previše opušteni. Prepoznajete ih po tome što ne znate ko su, a već su za stolom, sipaju rakiju, jedu pitu i kažu: „Mi smo s mladine strane.“ Ili: „Zetov kum iz sela preko brda.“
U selima zapadne Srbije ovaj fenomen je imao i romantične konotacije. U Kosjeriću se kaže „idemo u ćurkove“, a u Mokrom Lugu je to bila pošteracija – nepozvani, ali uglavnom prihvaćeni. Čak i kad bi jeli rukama jer nije bilo dovoljno escajga, domaćini bi zažmurili na jedno oko – „nek se veseli narod“.
Nezvani, a neizostavni
Najljepši dio priče o padobrancima je taj što su, uprkos statusu „uljeza“, bili rado viđeni. Veselje bez bar dvoje-troje takvih smatralo se slabim. Oni su dizali atmosferu, smijali se najglasnije, nekad i pomagali bendu da se razgalami, a priče o njihovim upadima prepričavale su se godinama.
Jedan domaćin iz priče pamti kako je drug imao rezervnih 20 cvjetova za kićenje – pretrči do Jezera, vidi kojom bojom su kićeni mladini, izabere isti cvijet i ulazi. Perfekcija u infiltraciji. A drugi se prisjeća kako je zet morao da puca u vazduh da rastjera sve one što su visili po ogradi, „kao gavranovi na žici“.
Gdje su nestali padobranci?
Kako su svadbe prešle u klimatizovane sale, ispraćaji u vojsku skoro sasvim izumrli, a zvanice danas provjeravaju preko RSVP linka – padobranci su nestali. Nema više šatora, nema šatoraškog razglasa koji trešti do jutra, nema slobodnog tanjira za došljaka sa ograde. Domaćin sada plaća po glavi, po stolici, po tanjiru – sve se mjeri, sve se zna.
Ali baš zato što ih više nema, padobranci su danas više od simpatičnih uljeza – oni su dio našeg kolektivnog sjećanja. Dio vremena kad je svadba bila događaj sela, kad je bilo dovoljno da kažeš „dobar dan“ i već si bio gost.
Treba li padobrance proglasiti kulturnim nasljeđem?
Možda zvuči šaljivo, ali ova tradicija ima sve elemente nematerijalne kulturne baštine: lokalni izrazi, običaji, društveni kontekst, spontanost i humor. Bilo bi vrijedno zabilježiti sve ove priče, izraze i anegdote, jer se u njima krije duh naroda – neposredan, gostoljubiv, snalažljiv.
I zato, sljedeći put kad vas neko pita šta je najljepše bilo na svadbi prije 30 godina, ne pričajte samo o pečenju i muzici. Sjetite se padobranaca. Jer dok god ih se sjećamo – nisu nestali, piše Ona.rs.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu