Projekat Živa biblioteka u BiH pokrenuo je Helsinški parlament građana Banjaluka, a ovaj put će se održati u dvorištu studentskog Kampusa u četvrtak od 11 do 14 časova.
Metodologija Žive biblioteke je specifična. Knjige su živi ljudi, pažljivo odabrani iz društvenih grupa prema kojima često vladaju predrasude i negativni stereotipi.
Živu biblioteku provodimo već nekih šest, sedam godina s tim da smo mijenjali cilj. Prva biblioteka koju smo radili bila je s ciljem promovisanja zabrane diskriminacije, te smo više djelovali u pravcu očuvanja ljudskih prava – rekao je Aleksandar Žolja iz Helsinškog parlamenta građana.
Živa biblioteka funkcioniše baš kao prava biblioteka, gdje čitaoci dolaze da pozajme „knjigu“ na određeno vrijeme. Na taj način, u direktnoj komunikaciji, odabrani građani čitaocima prenose svoja životna iskustva i doprinose borbi protiv stereotipa, predrasuda i diskriminacije.
– Pošto naše „žive knjige“, odnosno ljudi koji pričaju svoje priče, dolaze sa svih strana BiH, nastojimo da kroz njihove priče smanjimo predrasude prema ljudima koji dolaze iz drugih naroda – dodao je on.
Do sada su održali oko 35 Živih biblioteka širom BiH. Kada su u pitanju žive knjige koje pričaju svoje priče tu su: žrtva porodičnog nasilja koja je ujedno i samohrana majka i raseljeno lice, zatim i član porodica nestalih, sestra koja je izgubila brata koji je poginuo kao vojnik, bivši zavisnik koji je bio izbjeglica, zatim civilna žrtva rata, odnosno mladić koji je kao dječak izgubio ruku od mine, te povratnica, raseljeno lice, franjevac koji je mirovni aktivista, ratni veteran, logoraš, mladi Rom i drugi.
– Ono što je važno je da su naše knjige prevazišle svoje problema i pokušavaju pozitivno uticati na mlade. Poslije izlaganja „živih knjiga“ imamo evaluacije sa srednjoškolcima koji obično kažu da kada vide sa čim su se ljudi sve izborili, njima njihovi problemi izgledaju manji – objašnjava.
Razgovor sa jednom „knjigom“ traje oko 20 do 30 minuta.
– Ljudi reaguju odlično i čak neki koji na početku ne žele da budu dio toga, kada čuju priču jedne knjige onda žele da ih sve „pročitaju“. Nekada je to razgovor jedan na jedan, a nekada su to male grupe srednjoškolaca. Kroz priču čovjeka kojeg upoznate vi stvorite empatiju prema cijeloj jednoj populaciji koju on predstavlja i na taj način smanjujemo predrasude – kaže Žolja.
Dio ovog projekta od 2017. godine je i Milijana Krsmanović koja govori i kao samohrani roditelj, kao osoba sa invaliditetom jer je slijepo lice, te kao žrtva porodičnog nasilja.
– Na početku mi je bilo jako teško pričati o tome, jako emotivno za mene, a i za same slušaoce jer je tu često dolazilo i do suza i prekida priče. Samo buđenje sjećanja i o tome svakodnevno pričati ljudima bilo je stresno, ali ipak je lakše pričati ljudima koje ne poznajete, nego poznatim ljudima. Ljudi su mi davali svoje sugestije i ideje kako sam ja to možda trebala da prođem, a neki su mi govorili svaka ti čast što si makar uspjela da izađeš iz svega toga – objasnila je ona.
Kako kaže, do sada je imala samo pozitivna iskustva i pohvale, te je primijetila da se ljudi postide kada čuju njenu životnu priču, te ono oko čega se oni brinu i zbog čega odustaju postane nevažno.
Mladi nas slušaju
– Jedan od omiljenih momenata bio mi je kada je jedna djevojčica iz Gornjeg Vakufa – Uskoplja prišla i zamolila me da me zagrli, s obzirom da njena majka isto tako ne vidi kao ja i žrtva je porodičnog nasilja, dijete se pronašlo u svemu tome. Ono što je za mene bilo najemotivnije je kada je rekla da u potpunosti razumije zašto je njena majka ponekad tužna i uplakana. S obzirom da najviše radimo s mladima, primijetili smo da se mladi najviše fokusiraju na priče na internetu, ali i dalje ima oni koji žele da nas slušaju – rekla je Milijana Krsmanović.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu