Nepunih devet godina sam imao kada je počeo rat. Bio sam dole za vrijeme rata do kraja ‘92 godine. Otac mi je bio ranjen 9. novembra. Radio je u kasarni za razmjenu zarobljenika i vraćao se sa posla kada je ranjen, snajper ga je pogodio. Planovi mojih roditelja su bili da se rat završi i da ostanemo tu gdje jesmo, ali eto, nažalost, sudbina je htela drugačije, on je ranjen prebačen na VMA, onda smo mi vrlo brzo otišli za Podgoricu, bili smo tamo nekih dvije godine. Dva razreda sam završio u Podgorici, a onda sam od petog razreda u Beogradu evo do dana današnjeg – prisjeća se Bojan, u emisiji Balkanskom ulicom, teškog perioda koji je iza njega, piše Blic.
Bojan je prošao i kroz još veoma teških perioda, a jedan od njih je bio i kada je završio u samici.
– 2006. godina je to bila, ne znam koliko sam tada imao godina, ja sam više to i zabroavio, kako je završen slučaj sa pozitivnim ishodom po mene i po sve nas. Za period 2001. i 2002. godine su me teretili – prisjeća se Bojan računajući koliko je tada imao godina.
– Dobro, sve se preživjelo, svašta se preživjelo. Nisam ni na te dane gledao teško, ja sam trenirao, nešto sam pjevao stalno. Jedina je agonija što ne znaš kada ćeš izaći. Sada kada gledam iz ovog ugla, ne, nije bila agonija. Bilo je to žestoko, iznenada, na pravdi Boga, čovjek kada se opasulji, kada shvati šta se dešava, treba mu vremena. Ali, sada kada gledam na to okej, sve je to bila jedna velika nepravda i ostavila sigurno traga na sve nas, a sad sa ove tačke gledišta gledam kao na jedno veliko iskustvo, ojačalo me je baš. Trenirao sam, čitao, dosta sam knjiga pročitao sjećam se. Donosila mi je sestra od mog kuma, ona je imala pravo da me obilazi – kaže Bojan Vasković.
– Plakao sam često. Bilo je raznih trenutaka. Otac je bio vani, bio je u kolicima, razmišljao sam kako je on, kako on to preživljava, šta je sve morao da proživi i doživi u životu, šta mu se sve desilo, šta je sve pregurao, pa još i ovo. Ali, ne može čovjek to sve da bira – kaže Bojan iskreno.
Danas, kada legne u krevet i prije nego što zaspi, kaže nema vremena da misli o tim stvarima.
– To se zaboravio, kada legneš na miru. Smijem se sa mojom Sandrom, kada ćemo film neki pogledati, kada ćemo negdje ići… Ma, još malo, još koja sijeda, pa polako. Može to sve mnogo lakše, ali onda bi neko drugi morao da podiže djecu, a mi to ne želimo. Mi smo djecu rađali da bismo ih mi podizali, pogotovo u ovim ključnim godinama kada su mali, kada im treba to sve. Njima je najvažnije da smo mi tu, onda su oni spokojni – iskren je Bojan.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu