Novinarka Sportske redakcije RTS-a Tijana Jevtić (43) prije nepuna četiri mjeseca ostala je bez supruga, plivačkog trenera Srđana Filipovića, koji je preminuo u Omanu, gdje je radio kao selektor tamošnje nacionalne plivačke selekcije. Otišao je iznenada, u snu, u 49. godini, od posljedica srčanog udara. U prvoj ispovijesti o tragediji koja je zadesila njenu porodicu Tijana ističe da ništa nije nagovještavalo ovakav ishod, kao i da se ona sa sinovima Pavlom i Aleksandrom samo deset dana ranije vratila iz Omana, piše Gloria.
– Bila je to sudbina, jednostavno nemam drugo objašnjenje. Iako smo trenutno živjeli razdvojeno, bili smo izuzetno povezani, čuli smo se i po nekoliko puta dnevno. Nije postojao trenutak da on ode negdje a da ja ne znam gdje je, i obrnuto. Naš izbor je bio da porodica zasad funkcioniše ovako. Te noći nisam uopšte spavala, imala sam neki čudan osjećaj u stomaku. U posljednjem dopisivanju rekao mi je da je završio trening i da je umoran, da je stigao kući i da će da odspava. Kasnije u toku noći nekoliko puta sam provjeravala da li je onlajn. Kako do ujutru nije bilo odgovora, slutila sam da nije dobro. S djecom sam tog jutra krenula na Zlatibor, pošto je Srđan insistirao da klinci nauče da skijaju. Bio je 6. februar, petak, koji je u arapskim zemljama neradni dan i njegovi saradnici iz reprezentacije nisu do kraja dana posumnjali da nešto nije u redu jer nisu imali trening.
Najgora vijest stigla je uveče, a Tijana iskreno priznaje da se u tom trenutku uopšte nije snašla.
– Pitala sam se kako je to moguće i šta sad treba da radim. Bio je potpuno zdrav, bivši plivač, koji još drži državni rekord na 1.500 metara. Odlazio je na redovne sistematske preglede, a da je imao bilo kakav problem, sigurna sam da bi se odmah obratio ljekaru. Nije mi bilo jasno kako mi nešto nije nagovijestio, kako mi nije dao neko uputstvo kako da nastavim dalje sama. Tek kasnije sam shvatila da je čitav njegov život bio uputstvo, da se ne nerviram oko gluposti i sitnica i da živim svakog dana kao da je posljednji. Sebe sam ubijedila da tako treba da nastavim, jer je to jedino ispravno. Ne mogu ama baš ništa da promijenim, mogu samo da čuvam tu lijepu priču o njemu i u životnom i u sportskom smislu.”
Najgori trenutak bio je kad je poslije 19 dana iščekivanja morala na aerodromu da preuzme tijelo.
– Rekla sam da ću uraditi i potpisati sve, ali da me liše toga da vidim kako njega, svjetskog putnika, dovoze u kovčegu. I ljudi su zaista bili veoma susretljivi, imali su razumijevanja. Otkako smo saznali da je Srđan preminuo pa sve dok nije stigao u Srbiju, imala sam izuzetnu i dragocjenu pomoć, od njegovih saradnika i državnog vrha Omana, ljudi iz Ministarstva spoljnih poslova Srbije, ambasadora u Egiptu Jugoslava Vukadinovića, pošto naša zemlja nema diplomatske odnose sa Omanom. On je i danas u kontaktu sa mnom i pruža mi svaku vrstu pomoći i podrške. U jednom od razgovora ujtešio me je da je Srđan smješten u najboljoj bolnici u Omanu i da je čitav postupak završen na najvišem mogućem nivou. Sedam dana poslije Srđana stigle su na kućnu adresu i kutije sa njegovim stvarima. Dio sam otvorila, dio još čeka da bude otvoren – ispričala je Tijana za Gloriju.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu