Zahvalan sam Mitropoliji crnogorsko- primorskoj i mitropolitu Amfilohiju što su mi omogućili da se krstim kao muškarac pod imenom Vuk. Time su pokazali da imaju veliko srce i da Crkva ne pravi razliku među svojim vjernicima. Crkva je uvijek bila moje utočište i sigurna luka.
To na početku razgovora za Alo kaže Vuk Adžić (19), prvi transmuškarac kršten u pravoslavnoj crkvi, koji još nije kompletirao period tranzicije, odnosno prelaska iz ženskog u muški pol.
Vuk je kršten u nedjelju u Sabornom hramu Hristovog vaskrsenja u Podgorici, a na krštenje je došao u crnogorskoj nošnji. Za kuma je izabrao svog prijatelja iz djetinjstva Rastka.
– Ostajem pri tome da ne iznosim detalje o samom činu krštenja, to je ipak intimna stvar. Bio sam i srećan, i tužan. Tužan jer mi je tog dana falila majka. Volio bih da je došla na krštenje. Zbog toga sam i pustio suzu, kao i moj najbolji prijatelj Rastko, jer je znao koliko mi je teško. Ali tako je kako je. Ja svoju porodicu, bez obzira na sve, volim i cijenim i moje ruke su za njih raširene. Kako je za mene to bolna tema, stravio bih tačku na tu priču – kaže Vuk.
Vjera mu je, ističe, pomogla da prebrodi najteže životne situacije, a bilo ih je, kako navodi, i previše za njegovih 19 godina.
– Ja sam Vuk Adžić, iako mi u ličnoj karti piše da se zovem Milena i da sam ženskog pola. Znate, nije bilo lako gotovo čitav život boriti se sa tim saznanjem da si zarobljen u pogrešnom tijelu. Kasnije, javno priznanje ko sam zapravo, odnosno da sam muškarac zarobljen u tijelu žene, s jedne strane mi je donijelo veliko olakšanje, a sd druge niz neprijatnih situacija, osuda, čak i fizičkih napada – kaže Vuk.
Na sve što mu se u životu dešavalo danas gleda kao na životne lekcije.
– Priznajem, bilo je trenutaka kada sam pomišljao da odustanem od sebe, odnosno od života. Znajući da je po Bibliji najveći grijeh oduzeti sebi život, ali i da bog ne daje nikome ništa teže od onoga što može podnijeti, odlučuio sam da se borim i samim sobom, i sa drugima. Zasad mi ide. I moja poruka svim ljudima, ne samo pripadicma LGBT zajednice, jeste da ne odustaju. Ponekad nije lako, ali sve prođe i za sve postoji rješenje – dodaje on.
Vuk je rodom iz Kolašina. Nakon nasilja koje je pretrpio, napustio je porodičnu kuću i sada živi u LGBT skloništu u Podgorici, koje vodi Forum “Progres” uz finansijsku podršku crnogorskog Ministarstva za ljudska prava.
– Osim mog prijatelja Rastka i sestre od strica Anje, ljudi iz Foruma “Progres”, prije svih Bojana Jokić, moja su velika podrška. Zapravo, oni su sada moja porodica – kaže Vuk.
Haljinu sam nosio samo na maturi
– Ja se, inače, nikada u životu, od kada znam za sebe, nisam osjećao kao žensko. Uvijek sam nosio pantalone i košulje. Jednom sam obukao suknju, i to za maturu, tada sam se i našminkao i niko me nje prepoznao. Sljedeći put sam se našminkao i stavio vještačke nokte za jednu svadbu, ni tada me niko nije prepoznao. To je sve za mene bilo neprirodno, a očigledno i za druge. Jednostavno, to nisam bi ja, ali to je sve bilo zbog pritiska okoline, neki moj pokušaj navodnog samoizlječenja. Ali čovjek ne može pobjeći od onoga što jeste – ističe Vuk.
Krajem 2020. na operaciji promjene pola
Prije godinu i po, Vuk je ušao u proces tranzicije, odnosno promjene pola, uzimanjem hormonske terapije u Podgorici.
– Ostaje da se obavi hiruška promjena pola i vjerujem da će se proces okončati krajem sljedeće godine. Ne mogu da dočekam. Želim i da mi konačno u dokumentima stoji ime u skladu sa mojim identitetom. Čim proces promjene pola bude kompletno završen, jer zakonski drugačije nije moguće, promijeniću i podatke u ličnoj karti. Tada će pisati muški pol i ime Vuk – zaključuje on.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu