Feđa Štukan priznao je da se svojevremeno borio sa porocima, te da je jedno vrijeme radio i kao makro.
– Nisam želio da se desi da ja poginem, a da se moja kćerka sutra pita ko joj je bio otac. Htio sam da zna da sam bio loš, da izvuče neku pouku iz te priče ako može. Moje djetinjstvo je bilo traumatično. Djeda Milan je bio đakon u pravoslavnoj crkvi, našao sam ga obješenog o plinsku cijev u hodniku našeg stana. Moj otac Mustafa i majka Nađa, a kasnije i sestra Eni, bili su poznati arhitekti. Imali smo novca, ali se nekako ne sjećam lijepih stvari iz tog perioda. Uglavnom sam tokom ranog djetinjstva osjećao neki miks tuge, nepravde, nemoći, usamljenosti i straha. Prvi put sam pobjegao od kuće kad sam imao pet godina. Doduše, uhvatili su me brzo, dve ulice niže. Sreća je bila što sam imao dobru ekipu van kuće, sa kojom sam imao bend već u drugom osnovne škole. Tad sam počeo i da pušim, a nekoliko godina kasnije i da pijem – opisao je Feđa svoj život autobiografiji “Blank”.
– Odrastao sam u zaje*anom kvartu i prvo ubistvo sam vidio u petom razredu na velikom odmoru. Tri uboda nožem u srce! Kasnije sam sa ekipom krao kola, obijao trafike, samo zbog adrenalina. Slučajno sam probao da igram bilijar i shvatio da sam veliki talenat, pa sam napustio srednju školu. Od 13. do 17. godine vrijeme sam uglavnom provodio u zadimljenim bilijar klubovima, a usput sam svirao po raznim bendovima, radio kao konobar… Početkom 1991. godine otišao sam u Kotor u Crnu Goru na turnir, zaljubio se u Sanju i ostao. Radio sam u bilijar klubu, a onda sam bio i makro. Imao sam pet prostitutki iz Ukrajine. Jedina mušterija koju sam našao bio je moj drugar Mujo. Doveo sam mu Natašu i on se kasnije oženio njom. Nakon mjesec dana lošeg poslovanja, preostale četiri Ukrajinke su me odje*ale i našle novog makroa – priča Feđa i otkriva kako je napustio Crnu Goru:
– Došlo je do pucnjave u klubu i policija me je uhvatila s tuđim pištoljem iz kojeg sam pucao na nekog glupana iz Vršca. Nisam ga ubio, jer sam naletio na prazne čaure. Trebalo je da budem osuđen za pokušaj ubistva. Bio sam u pritvoru s dvojicom rumunskih lopova. Stalno su prevrtali po polovinu žileta u ustima. Naučili su me kako žiletom da otvaram lisice. Kad su me policajci poveli na suđenje, dok sam čekao da me sudija pozove, oslobodio sam se i pobjegao. Sjeo sam u bus i došao u Sarajevo. Nisam smio da odem do Sanje da se pozdravimo – rekao je on.
Otišao je na ratište, umjesto na suđenje u Crnoj Gori, a od prizora koje je tamo vidio završio je na psihijatriji.
– Početkom rata 1992. godine, pristupam specijalnim jedinicama Armije BiH. Pucao sam čovjeku u glavu snajperom i promašio ga, jer je bio predaleko. Sreća pa sam promašio! Pucao sam da ubijem i to je najstrašnija stvar koju sam uradio. Nakon toga sam završio u ludnici i tamo sam bio godinu dana. Otišao sam na psihijatriju i rekao: “Dobar dan, ja sam lud. Čujem glasove. Govore mi da moram da pobijem sve svoje saborce. Ne znam šta da radim.” Prva tri mjeseca mi je bilo užasno, nisam se razlikovao od drugih ludaka. Živio sam na intenzivnoj nezi psihijatrije, sve je strašno zaudaralo na ljudski izmet, jer su vezani bolesnici vršili nuždu u krevetu. Jozo – simpatični, sredovečni, paranoidni šizofrenik, koji je prije dvadeset godina izmasakrirao nožem roditelje jer su “pokušali da ga ubiju” tako što su mu “pokvarili kočnicu na biciklu”, jedne noći silovao je novog pacijenta. Bio sam vezan i nisam mogao da uradim ništa, osim da zovem sestre, doktore…. Terapija me je ubijala, sve dok nije stigla moja dijagnoza, a to je psihopatija i posttraumatski stresni poremećaj. Poslije toga sam skinut iz vojske – rekao je on, prenosi Informer.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu