Možete da nas pratite
i putem aplikacije za
Besplatno na

Bivši šef norveške diplomatije: Pokušao sam da urazumim Miloševića, on me UPOREDIO SA STALJINOM

Politika
Autor:

Foto: EPA/Saša Stanković/RAS Srbija

Knut Volebek, šef norveške diplomatije u vreme pregovora u Rambujeu, kaže da je neposredno prije početka NATO bombardovanja 1999. pozvao Slobodana Miloševića u pokušaju da se spriječe vazdušni udari.

Norveška je te 1999. godine predsjedavala OEBS-u i Volebek je kao tadašnji ministar spoljnih poslova predstavljao tu organizaciju u Kontakt grupi koja je organizovala pregovore u Rambujeu. Za “Blic” iz svog ugla prepričava šta se sve događalo u mjestu nadomak Pariza tih 17 dana pregovora.

Jedan od izaslanika i glavnih pregovarača Volfgang Petrič rekao je da su pregovori bili u interesu suvereniteta Jugoslavije. Na koji način su pregovori išli u korist jugoslovenske strane budući da je zvanični Beograd to predstavljao kao kapitulaciju bez borbe, a i pojedini članovi Sporazuma (implementacija NATO trupa) kose se sa takvim Petričevim stavom?

– Dolaskom u Rambuje, kosovska delegacija zahtijevala je nezavisnost Kosova, dok je Jugoslavija bila odlučna u tome da je Kosovo unutrašnje pitanje koje bi trebalo da se tretira kao potpuno domaća stvar bez međunarodnog uplitanja. Kontakt grupa i međunarodna zajednica su generalno podržavale autonomiju Kosova unutar Savezne Republike Jugoslavije uz međunarodne garancije. Uprkos prisustvu OEBS-ove Kosovske verifikacione misije i Rezolucije Savjeta bezbjednosti UN 1203 iz 24. oktobra 1998. godine, koja je pozivala na mirno rješenje sukoba, situacija na Kosovu se pogoršala 1999. godine, sa teškim posljedicama po stanovništvo. Zločini koji su se desili nad dijelom kosovskog stanovništva, u kombinaciji s kontinuiranim odbijanjem Miloševića da prihvati Sporazum nakon što ga je prištinska delegacija napokon potpisala u drugom krugu razgovora u Rambujeu, doveli su do vazdušne kampanje. Tokom razgovora u Rambujeu, međunarodne diplomate su uložile snažne napore da izbjegnu dalju eskalaciju sukoba, ali, nažalost, bez uspjeha. Dozvolite mi da naglasim da sam lično uložio posljednji napor da izbjegnemo vazdušne napade tako što sam pozvao gospodina Miloševića i zatražio da prihvati naoružane međunarodne posmatrače. Prije tog telefonskog razgovora, dobio sam uvjerenje od Havijera Solane, generalnog sekretara NATO, da neće biti vazdušnog udara ukoliko Milošević prihvati takvu ponudu. Nažalost, Milošević je to odbio upoređujući me sa Staljinom i Brežnjevom, kojima se Jugoslavija opirala.

Foto: Valda Kalnina/EPA

Albanska strana promijenila je mišljenje noć pred završetak pregovora sljedećeg mjeseca i potpisala Sporazum. Šta je moglo da utiče na takvu njihovu kasnu odluku i smatrate li da je ona bila taktička?

– Ovo je veoma dobro pitanje. Mogu samo da nagađam zašto su se predomislili. Vjerovatno su shvatili da je to najbolja ponuda koju su dobili i da su pretpostavili – tačno kako je vrijeme pokazalo – da će dobiti podršku međunarodne zajednice naspram protivnika koji se činio nespremnim na kompromis i pogoršao sopstvenu situaciju kroz strategiju koja je podsjetila međunarodnu zajednicu na njene propuste u sprečavanju masovnih ubijanja u Bosni i Hercegovini.

Tadašnja američka državna sekretarka Medlin Olbrajt izjavila je kasnije da bi do NATO intervencije vjerovatno svakako došlo? Smatrate li da je bombardovanje moglo biti izbjegnuto da su pregovori u Rambujeu bolje prošli?

– Iako je rasla frustracija zbog nepopustljivosti kako jugoslovenske tako i kosovske delegacije, a pojedini su možda bili pesimistični u pogledu izgleda za uspješan ishod pregovora, postojala je veoma snažna posvećenost zemalja NATO mirnom rješenju zasnovanom na kompromisu. Olbrajtova u mom prisustvu nikada nije izrazila takve stavove. Činjenica da je poslala Holbruka u Beograd nakon sastanka Kontakt grupe u Parizu, kada je delegacija OVK prihvatila prijedlog kao posljednji pokušaj da se izbjegne upotreba sile, pokazuje da je ona i dalje vjerovala da je to moguće. Kao što sam već naveo, bombardovanje je bilo direktna posljedica Miloševićevog kontinuiranog odbijanja da prihvati nacrt sporazuma nakon što je kosovska delegacija potpisala. Ne bi bilo razloga za to, a pogotovo ne jednoglasna podrška zemalja članica NATO za pokretanje kampanje, da je iko od nas smatrao da postoji šansa za mirno rješenje.

Foto: Profimedia

U Srbiji vlada uvreženo mišljenje da je od Sporazuma u Rambujeu ipak najviše profitirala OVK?

– Pretpostavljam da je ovo pitanje perspektive. Sporazum nije ponudio nezavisnost koju je zahtijevala kosovska delegacija, ali je predložio autonomiju unutar Jugoslavije sa međunarodnim garancijama. I jugoslovenska i kosovska delegacija odbile su da prihvate ovu formulaciju do roka, 19. februara, koji je odredila Kontakt grupa. Kosovska delegacija se onda predomislila kada su se razgovori nastavili u Parizu mesec dana kasnije i potpisala Sporazum, dok je SRJ i dalje odbijala.

Bili ste na licu mjesta, kako su pregovori izgledali iz vašeg ugla? Kako su izgledali dnevni konferencijski događaji? Kako je djelovala srpska strana, a kako albanska?

– Nisam učestvovao u pregovorima svakodnevno. Kao predsjedavajući OEBS-a pozvan sam s vremena na vrijeme kada bi pregovori dostigli određeni nivo. Vjerujem da su svi učesnici shvatili ozbiljnost situacije i radili, iz svojih različitih perspektiva, da bi došli do rješenja.

Po kojim pitanjima se evropski i američki stavovi nisu poklapali i šta je evropska strana pokušavala da postigne?

– Nije bilo većih razlika u ciljevima, ali, naravno, bilo je nekih razlika u analizama između zemalja zastupljenih u Kontakt grupi, kao i između zemalja članica NATO. Te razlike bile su jednake među evropskim državama kao i između Evrope i SAD. Moguće je da su donosioci odluka u Beogradu precijenili razlike unutar Kontakt grupe i NATO i nisu vjerovali da možemo da se dogovorimo o korišćenju vojnih mjera. Bez obzira na različite analize u samom procesu, situacija na Kosovu u kombinaciji sa Miloševićevim odbijanjem da prihvati Sporazum ujedinila nas je u odlučnosti da intervenišemo kako bismo okončali humanitarnu krizu.

Postoje li neka kajanja ili želje da se postupilo drugačije?

– Mnogo sam o tome razmišljao. Korišćenje vojnih sredstava je neuspjeh diplomatije. To bi trebalo da bude posljednje sredstvo, i to samo onda kada je alternativa nesumnjivo gora. Vazdušna kampanja se činila neophodnom u to vrijeme. Takođe, morate da se sjetite da smo prošli kroz masakr u Srebrenici. To je bio veliki propust međunarodne zajednice da ispuni svoja obećanja i obaveze. Nismo smjeli da dopustimo da se nešto slično ponovi.

Šta su rezultati Rambujea 20 godina kasnije?

– Ono što je ostalo od Jugoslavije 1999. godine sada su tri nezavisne, suverene države: Srbija, Crna Gora i Kosovo. Odnosi Beograda i Prištine još nisu riješeni, na obostranu štetu, predstavljaju izvor nestabilnosti i zadržavaju ekonomski i politički napredak. Krajnje je vrijeme da se preostala pitanja reše putem pregovora i kompromisa.

Henri Kisindžer nazvao je sporazum provokacijom za Srbe i diplomatskim debaklom?

– Ja se ne slažem, osim u mjeri da je to bio debakl za Jugoslaviju i Miloševićev režim. Da je jugoslovenska vlada od početka konstruktivno učestvovala u procesu i zaustavila kršenja ljudskih prava, istorija bi bila drugačija.

Pregovori preko posrednika

Priča se da Srbi i Albanci uopšte nisu sedeli za istim stolom tokom svih 17 dana pregovora, niti da je postojao dokument u celini koji je trebalo potpisati, već samo “u komadima”?

– Tačno je da je većina sastanaka bila između članova Kontakt grupe. Jugoslovenska delegacija zatražila je direktne pregovore licem u lice sa kosovskom delegacijom, ali su se tokom konferencije svi pregovori odvijali preko posrednika.

Foto: Vladimir Vetkin/EPA

Obje strane su mislile da je vrijeme na njihovoj strani

Budući da je Norveška predsedavala OEBS-u 1999. godine, a ja sam bio postavljen u Parizu, od mene je zatraženo da budem dio delegacije OEBS-a na konferenciji u Rambujeu na pretežno juniorskoj poziciji.

Moja glavna uloga bila je veza sa Francuzima. Kao mlađi član jedne od delegacija, bilo je mnogo sastanaka na kojima nisam učestvovao. Dosta svog vremena provodio sam čekajući dok se glavni akteri sastaju, ali, naravno, takvo slobodno vrijeme dobro se troši na razmjenu informacija sa članovima drugih delegacija, što je ključni element diplomatije. Sjećanja na zločine u Bosni i Hercegovini, Ruandi i Burundiju nekoliko godina ranije proganjala su sve nas i izvještaji koji su dolazili sa Kosova zaista su bili alarmantni.

Pitanje nije bilo da li svjetska zajednica treba nešto da učini, već šta bi mogla da uradi. Glavni članovi Kontakt grupe – SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Njemačka, Italija i Rusija trošili su dosta vremena i energije razgovarajući o tome između sebe.

Oni su se krajem oktobra 1998. dogovorili o Rezoluciji 1203 Saveta bezbjednosti UN pozivajući na mirno rješenje sukoba i, imajući u vidu pogoršanje situacije početkom 1999, svi su osjećali da treba da spriječe ozbiljna kršenja ljudskih prava i humanitarnu krizu na Kosovu. Kontakt grupa i tri glavna pregovarača, Petrič (EU), Hil (SAD) i Majorski (Rusija), znali su koliki je ulog i pregovorima je predložen kompromis, poznat kao Sporazum iz Rambujea.

Moj utisak je da nijedna od dvije glavne strane nije smatrala da su pregovori u njihovu korist. Djelovalo je da obje smatraju da je vrijeme na njihovoj strani. Oni, a posebno jugoslovenska strana, vjerovatno su takođe precijenili razlike koje su postojale u Kontakt grupi, potcjenjujući odlučnost Kontakt grupe i posebno njenih zapadnih članica da okončaju strašna kršenja ljudskih prava i humanitarnu krizu. Neka vrsta samonametnute izolacije mogla je doprinijeti pogrešnim proračunima u Beogradu. Kosovska delegacija djelovala je otvorenija za kontakt i bolje informisana o raspoloženju u različitim prestonicama. To ih je možda navelo da shvate da je njihovo odbijanje predloženog kompromisa kontraproduktivno i stoga se možda može objasniti zašto su se predomislili kada se Kontakt grupa ponovo sastala 18. marta.

(Blic)

Možete da nas pratite i putem aplikacije za Android ili iPhone/iPad.

IZDVAJAMO