Sredstva su namijenjena izradi tehničkih, regulatornih i finansijskih studija za uvođenje malih modularnih reaktora (SMR) u Turskoj, izveštava Al-Monitor.
Sporazumu su prisustvovali turski ministar energetike Alparslan Bajraktar i zamjenik direktora USTDA Tomas Hardi.
Grant u iznosu od 2 miliona dolara finansiraće jednogodišnju tehničku pomoć i izradu studija koje treba da postave institucionalni i regulatorni okvir za uključivanje turskih privatnih kompanija u SMR projekte, prenosi B92.
Kako navode iz USTDA, cilj programa je i procena kako vodeći američki dizajneri reaktora mogu odgovoriti na specifične potrebe turskog tržišta, čime se američkim nuklearnim kompanijama otvara ulazna kapija za plasman tehnologije u Turskoj.
Turski cilj: 12 velikih reaktora i 5.000 megavata u SMR kapacitetima
Turska planira masivno širenje nuklearnog sektora sa ciljem da do 2050. godine iz nuklearnih izvora pokriva između 10% i 15% ukupne potrošnje električne energije.
Nacionalna strategija predviđa:
Prva elektrana (Akuju): četiri reaktora ukupne snage 4.800 MW koje gradi ruski Rosatom na obali Sredozemnog mora (projekat vrijedan 20 milijardi dolara, čije se prvo stavljanje na mrežu očekuje tokom 2026. godine).
Preostalih 8 velikih reaktora: planirani na lokacijama Sinop (Crno more) i Trakija (sjeverozapad zemlje). Turska o ovim lokacijama paralelno pregovara sa Južnom Korejom, Kanadom, Kinom i Rusijom.
Mali modularni reaktori (SMR): ukupno 5.000 megavata instalisane snage u SMR jedinicama do 2050. godine.
“Geopolitičko balansiranje na nuklearnom terenu”
Potpisivanje granta u Njujorku predstavlja nastavak turske strategije pragmatičnog geostrateškog balansiranja. Dok je izgradnja prve elektrane u Akujuu u potpunosti povarena ruskom Rosatomu kroz model “Build-Own-Operate” (BOO), Ankara aktivno traži alternative za naredne faze kako bi izbjegla dugoročnu stopostotnu energetsku i tehnološku zavisnost od Moskve, komentariše Nuklearna Perspektiva.
Portal ocenjuje da uvođenje SAD u SMR segment, uz pregovore sa Kanadom, Južnom Korejom i Kinom za konvencionalne blokove, pokazuje kako države u ekspanziji koriste konkurenciju globalnih nuklearnih dobavljača. Za Tursku, nuklearna energija nije samo pitanje dekarbonizacije i industrijske struje, već ključni instrument spoljne politike kojim se održava ravnoteža između Vašingtona i Moskve.
Ono, što, pak, ostaje kao utisak – je i kapacitet Turske da strateški razvija sopstvene kapacitete onkraj veoma ograničenog BOO modela koji je – ispostavlja se – samo ulazna tačka za nuklearnu industriju. U konačnici: veoma mudro i ambiciozno – smatraju na portalu Nuklearna perspektiva.
Bonus video
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.