Njegov rođeni brat Nenad i dalje ne može da se pomiri sa ovim gubitkom, a u emotivnom razgovoru kaže da i dalje zna da zaplače dok gleda Mandu u njegovim ulogama.
– Od 3. maja, kada je njegov rođendan, pa sve do kraja juna, počinje neopisiv period nedostajanja. On meni nedostaje svakog dana, posljednjih šest godina, ali ovaj period…Tada je bol neopisiva – počinje emotivnu ispovijest za Nenad Mandić.
Kako kaže, Manda mu je bio kao otac. Od njega je tražio savjete, podršku, ali je bio spreman i da sasluša svaku kritiku:
– Nama je otac umro 1987. godine. Tada sam imao samo 16 godina i on je preuzeo kompletnu brigu o meni. Prve ljubavi, zaljubljivanja, prva pljuga – on je uvijek bio svjedok svemu tome. Dijelili smo svaki momenat. I onda ti neko to oduzme i toga više nikada nema. Ajde ćao, kraj! Najgore je kada ostaneš bez oca, pa majke, a onda i bez brata koji je bio tvoja zvijezda vodilja. Plakali smo zajedno, pričali o svemu. Ja ni sa kim nisam mogao da pričam kao sa njim, otvoreno, bez rukavica i skrivanja emocija. Sve karte na sto – pa kako bude. Ali hoće i Bog da njemu bude fino, pa ga je uzeo.
“Zapalim cigaretu na grobu i pričamo dugo”
Nenad je opisao kako se nosi sa bolom koji osjeća:
– To je mnogo više od nedostajanja. Sve što sam izgubio nakon što je umro, pokušavam da nadomjestim odlaskom na njegovo groblje. Volim da odem sam, da se ispričam sa njim nasamo kao što smo to znali za života da radimo. Zapalim cigaretu i njemu i meni, ispričam se o nekim životnim stvarima i onda idemo dalje.
Prve dvije godine nakon Mandine smrti, njegov brat nije imao snage da gleda filmove, serije i emisije u kojima se pojavljuje. Danas, kaže, skupi snage, ali i dalje zna da se rasplače:
– Sada imam snage da gledam njegove filmove i serije, ali sam ko tetka na svadbama, sav se se zarozam kada naiđu emotivne scene. Drago mi je kada ga vidim na televiziji. Pomislim: “E živ je, treba da se vidimo”, i onda mi neko sruši tog snješka, pa se vratim u fazu u kojoj sam bio. Nisam mogao da pogledam zajedničku sliku. Kada je vidim postavljam sebi hiljadu pitanja zašto, a odgovora nikada nema. Znao sam da plačem sat vremena. Vremenom sam ojačao, ali naša sestra Svetlana kada vidi neku scenu sa njim i dalje počne da plače. Razlika među njima je bila godinu dana. Odrastali su zajedno, dopunjavali se, pokrivali jedno drugog. Onda sam se rodio ja i pokvario sam im cijelu koncepciju. Bio sam najmlađi, mezimac…Svi su mi se posvetili.
“Nedostaje djeci, bio bi ponosan na njih”
Nenad kaže da mu je najžalije što Manda, koji je cijelog života naporno i predano radio, nije doživio momenat da uživa u onome što je napravio.
– Žao mi je što je mlad otišao kada je trebalo da uživa u plodovima svega što je napravio. To je valjda život – rekao je, piše Blic.
Mandin najstariji sin Marko nedavno je dobio kćerku. Ovaj događaj donio je posebnu sreću u porodicu Mandić, ali je svako od njih pomislio “Kako bi Manda volio svoju unuku.”
– Bile su tu pomiješane emocije. Naravno, svi smo bili neopisivo srećni, ali smo pričali i da nam je žao što nije živ jer bi bio najsrećniji. Bilo je tu i sreće i suze. Drago mi je što je stigla djevojčica u našu sredinu. Vjerujem da će i ona biti nalik na djeda i da će biti ponosna na njega – dodao je Nenad.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu