Možete da nas pratite
i putem aplikacije za
Besplatno na

“BUDE MI JASNO ZAŠTO SAM POBJEGAO” Boris iz BiH odselio u Njemačku i ostavio ZAPALJIV STATUS

Društvo
Autor:

Foto: Boris Franjić/Facebook

Odlazak u inostranstvo radi boljeg žiota tužna je istina za dobar dio stanovnika Balkana, koji svakodnevno prelaze granice evropskih zemalja u potrazi za boljim sutra.

Dok neki idu da bi se vratili, neki opet u tom svjetu vide sve razloge zašto su odlučili da napuste svoju rodnu zemlju.

Boris Franjić, momak iz Kaknja, prije četiri godine je riješio da se preseli u Štutgart, a u svom statusu na Fejsbuku, koji je napisao poslije godinu dana provedenih u Njemačkoj, naveo je zbog čega misli da je učinio pravi korak u životu.

Status je ubrzo postao viralan, a mi vam ga prenosimo u cjelosti.

– Danas je tačno godinu dana kako sam se preselio u Štutgart. Prekratko je to vremena da bi se napravilo bilo šta veliko, a ipak sasvim dovoljno vrijeme da se ucrta trasa za sigurnu i bezbrižnu budućnost. Sjećam se dobro te večeri prije odlaska. Prijatelji, oni najbolji, polako se okupljaju kod mene u kafiću. Niko ne fali, a nema niko ni viška, samo jedan nije bio tu, on živi u Sarajevu pa sam otišao do njega dan prije da mu javim da idem.

Onako nepozvani dolaze sami od sebe, znaju dobro gdje će me pronaći. Došli da me isprate. A ja? Ja sam se osjećao kao da me ispraćaju na posljednji počinak, a ne u Njemačku. Oni su nešto pričali cijelu noć, čisto da se nešto priča, i da mene malo zabave. Ja sam uglavnom ćutao znajući da ću rano ujutro u auto staviti 30 godina svog života, školovanja, fakulteta, rada, uspomena, truda, odricanja, 30 godina prijateljstava i tek pokoji odjevni predmet i krenuti sve ispočetka. Valjalo je tu noć preživjeti, kao i svaki onaj prijateljski zagrljaj i jak stisak, kao da te grle posljednji put i ne bi te pustili do ujutro…

…i tako moj drug Mirza Sarač i ja popijemo po jednu za dušu pokojnika.S njim smo bili VELIKI, MOĆNI i JAKI, s njim…

Gepostet von Boris Franjic am Mittwoch, 4. Mai 2016

Pa onda na red dođu roditelji, majčine suze i otac koji se kobajagi dobro drži. E kad tu noć preživiš, dva puta trepneš, pogledaš na kalendar kad ono 20. septembar 2017. godine, shvatiš da je prošlo godinu dana kako živiš u Njemačkoj. E to je Njemačka. Mjesto gdje vrijeme brzo leti. I sve možeš napraviti, raditi i zaraditi samo ne možeš kupiti vrijeme. Kad malo mućneš glavom i analiziraš zašto je to tako, shvatiš da ti je ovdje ponuđeno toliko mogućnosti da ti treba bar 9 života kako bi petinu od njih iskoristio. Nije do vremena, nego je do mogućnosti.

U Bosni ih uglavnom nemaš, a i kad ti se ukaže prilika strahuješ ko će ti to sve pokvariti. Njemačka je zemlja bez straha i to je najveće bogatstvo koje nama Bosancima neko može ponuditi. Nemaš straha hoćeš li pronaći posao, a kamo li straha da li ćeš ga izgubiti. S vremenom kako napreduješ s jezikom samo ti se otvaraju nove mogućnosti i bolji poslovi. Nemaš straha da osnuješ porodicu.

Jer dvoje u kući sa minimalnim platama može da plati stan i režije, hrane u izobilju, lijepo i novo neko prosječno auto, putovanje leti tri sedmice na Majorku, zimi na dvije sedmice na Alpe, te da se svaki vikend negdje izvedeš, neko jezero, roštilj uz prijatelje, park, zoološki vrt, ili večera u restoranu. Reklo bi se da se živi kao nekad u Jugoslaviji.

Svako od nas kad tad odigra ulogu svog života…?

Gepostet von Boris Franjic am Samstag, 16. April 2016

Oni što sam ih ja upoznao jako su susretljivi i ljubazni, spremni su pomoći, drže do porodice, i nisu cicije u kafani. Postoje i oni neki drugi Nijemci, da budem iskren o njima sam samo čuo, al ih kao takve nisam upoznao. E ko ima smisla za privatni biznis i hoće da se bavi time, to je već druga priča. Kažu da šira regija ovog grada obuhvata negde oko 3,5 miliona stanovnika koji većinom rade u “mercedesu”, “poršeu” i “bošu” ili nekoj manjoj firmi koja se opet naslanja na ova tri giganta.

Veliko tržište, mnogo novca u opticaju, naplata brza, kompenzacije skoro da i nema. Potrebno je malo sluha za biznis, lijepa ideja, određena količnina početnog kapitala i mogu se čuda napraviti. I sve je to ok, al onda na red dođe ljubav prema zavičaju. Sve te nešto dole opet vuče.

Iako si stekao već ovde puno poznanstava, poneko prijateljstvo, fale ti prijatelji s kojima si odrastao, gimnaziju ili fakultet završio, prijatelji s kojima si radio. Kreneš u Bosnu, onako već u Sloveniji srce ti jako lupa dok vrtiš one radio stanice i slušaš emisije koje prilično razumeš.

Mali svijet pun radosti ?❤

Gepostet von Boris Franjic am Mittwoch, 9. März 2016

Kad već dođeš u Bosnu poslije tri sata shvatiš zašto si otišao u Njemačku.

Shvatiš da ti ne nedostaje Bosna kao sistem, nego Bosna u smislu tvojih prijatelja. I najradije bi ih sve natrpao u jedan veliki autobus i doveo sebi. I kad bih to uradio… pitanje koliko bi mi Bosna nedostajala.

Usput, to i pokušavam. Pokušavam ih nagovoriti da dođu kod mene živjeti, da se presele. Nisu zaslužili da žive u neizvjesnosti, da im neko vrijeđa inteligenciju. Nisu zaslužili da ih neko dijeli, jer nisu tako odgojeni. Njemačka je država za njih, država u kojoj kao svog zemljaka prepoznaješ svakog onog ko je rođen od Bugarske do Beča. E sad zamislite koliko je ovakvih kao ja koji pokušavaju sve svoje drugove dovesti u Njemačku. Ko će ostati dole živjeti? Ostaće neko, al sve manje i manje onih ljudi s kojima sam ja tu državu video prosperitetnom. Nažalost!!!- napisao je on, piše Blic.

Možete da nas pratite i putem aplikacije za Android ili iPhone/iPad.
Možete da nas pratite i na Facebook stranici

IZDVAJAMO