Ukupno ima 10.000 struka različitih vrsta povrća, a najviše paprike babure i roge, te paradajza sorte kruška i hektor.
Rod je kao iz udžbenika sa najboljim povrtarskim lekcijama, opisuje Račić svoju baštu. U njoj su bujne i rodne sadnice povrća koje uveliko bere i isporučuje trgovcima na pijaci i markertima u Gradiški, a po povrće u njegovu baštu dolaze i pojedinci, najčešće domaćice iz njegovog i susjednih mjesta.
Već sam prodao četiri tone paprike babura, a mnogo veći zasadi roge tek su u završnici zrenja. U literaturi piše da plodovi paprike roge mogu dostići dva kilograma po jednom struku, a kod mene je već sada to minimalno tri i po kilograma po struku. Dakle, ni nauka ne poznaje ovakva iskustva – pohvalio nam se Brane, koji ima nesvakidašnji životni put i jedinstveno povrtarsko iskustvo.
– Davno sam završio Poljoprivrednu školu u Banjaluci, ali tada nisam imao posla i otišao sam u Rijeku, u Hrvatsku kao i mnogi moji rođaci iz Nove Topole. Tamo sam godinama radio u brodogradilištu, naučio mnoge zanate i poslove, a ponajviše bravarski, varilački, tokarski i ostale, zavisno od potreba. Ovdje sam se vratio, kada je u Rijeci pošlo na loše, i počeo plesti ribarske mreže, naučio stolarske poslove, postao stočar i poljoprivrednik, jer su uslovi to diktirali – opisuje Brane svoje životno putešestvije koje ga je dovelo na, do skora zapušteno imanje njegove supruge Tatjane u Novom Selu, dvadesetak kilometar nizvodno od grada.
Tatjana sa kojom ima dvije udane kćerke, Andreu i Amandu, je njegovateljica u Njemačkoj.
– Ja sam imanje uredio, očistio, okrčio i pustolovinu pretvorio u primjeran posjed, mada su mnogi smatrali da neću u tome uspjeti. Svuda je bilo šiblje, trava, šikara, trnjak… Odlučio sam da se vratim svom zanimanju za koje sam se školovao u mladosti. Nisam čekao ničiju pomoć nego se uhvatio posla – samouveren je i odlučan ovaj vrijedni domaćin čije imanje vrvi od stoke, ponajviše pernate.
Branino jato gusaka je najveće u dolinskom kraju, poznatom po ovoj vrsti živine, mada je povrće osnovna djelatnost.
– Odlučio sam da postanem sam svoj gazda, direktor, poslodavac. Sebi sam odredio radno vrijeme, otvorio šiktaricu gdje sve bilježim, čak i dolazak i odlazak sa posla, iz svoje bašte, iz plastenika… Umjesto fabričke kapije ovdje je moja drvena ograda, odmaram pola sata u hladu stare kruške, a poslije radnog vremena koje traje od sedam do 15 sati, utvrđujem planove za naredni dan – opisuje Račić svoja iskustva u proizvodnji povrća.
Sam je napravio metalne konstrukcije za plastenike koji su sada puni sočnih plodova. On ne čeka kupce nego kupci poručuju pradajz, papriku, krastavce i svrstavaju se u red čekanja.
– Isporuka je kod mene do sedam dana, ne mogu ranije jer su kvalitet i cijene svima privlačne. Kod mene je sve po marku i ne sjećam se da sam robu vratio. To je za mene dovoljno, a da li će i koliko trgovci da zarade, to mene mnogo ne brine. Važno je da meni dobro ide. Naravno, konsultujem i stručnjake, a najviše dobrih savjeta dobio sam od inženjera Radomira Matića, Željka Sudara i Nikole Koropkina, oni su doktori za povrće mada ne poslušam, ne uvažim baš svaki njihov savjet jer cjenim i svoja iskustva – samouvjeren je ovaj vrijedni domaćin koji za prekovremeni rad angažuje žene iz svoga sela koje plaća po satu.
Direktorska plata
Opisujući svoj radni dan i poslove u povrtnjaku, Brane Račić kaže da mu je neshvatljivo što njegov primjer ne slijedi dovoljno ljudi, ponajviše mladih i zdravih koji mogu da rade, a napuštenih njiva i imanja ima svuda.
– Ne žalim se nikome, ne prigovaram državi, ne bunim se zbog plate, ne tražim ničiju pomoć. Poslije mnogo godina teškog rada, a mizernih primanja, napokon sam svoj šef i gazda. Radim lakše poslove, a imam direktorsku platu koju smanjujem ili povećavam, zavisno od proizvodnje. Sve to bilježim u svoj rokovnik i nemam promašaja u svojoj poslovnoj računici – objašnjava Račić svoju logiku i poslovno opredeljenje.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu