Ovo bi bila samo jedna od mnogih gastarbajterskih priča o uspjehu iz pepela da Raja nije tako neobična žena koja je smisao svog života našla u radu sa oboljelima od raka. Upravo oni je “liječe” i pomažu joj da se nosi sa sopstvenim bolom i gubitkom uz koji sanja samo jedno da se vrati u svoj Beograd i svoje Brčko.
Raja Zaharić Milošević, zanimljivo, rođena je baš u Beču. Gastarbajtersko je dijete, otac učitelj predavao je njemački u tzv. jugoslovenskoj školi, na večernjim kursevima za zemljake. A ona njemački nije htjela ni da bekne.
– Rasla sam između Beča, gdje su mi živjeli roditelji, i Bosne i Beograda, gdje su mi bili babe i djede. Divno djetinjstvo, Beograd i Brčko ne mogu da odvajam, ta ljubav je ogromna. A Beč sam, iskreno, najmanje voljela. Njemački sam morala da naučim da kažem kako se zovem i dobar dan, doviđenja. Drugačije ne bi imao smisla – rekla je Raja za Kurir, sada već usred Bečke privatne klinike (WPK), gdje radi tri godine.
A da će biti medicinska sestra, pojma nije imala kada je upisala Pedagošku akademiju u Tuzli, koju je zbog izbijanja rata poslije godinu dana vanredno nastavila i završila u Subotici. Već tada se zabavljala sa Slobodanom Miloševićem, koji samo slučajno ima baš takvo ime. I koga šalje 1992. kod svojih roditelja u Beč, da se snađe. A ona je mislila da će se rat brzo završiti, a ni baku nije mogla da ostavi samu. Međutim, 1994. i Raja pakuje kofere. Morala je tada da radi bilo šta.
– Čistila sam parkirališta velikih samoposluga i sjećam se – prvi dan, dali su mi one pantalone na tregere, pet brojeva veće. Kiša je padala, sve sam pokupila i dolazi gospođa, jede bananu. Kanta za smeće pored, a ona koru baca pored mene. Sad imam “guči” na sebi, ali tad je bilo nešto drugo, morala sam da preživljavam. Sagla sam se, uzela tu koru od banane i jedino što sam znala da kažem bilo je: ‘Danke’ (hvala). Bacila sam koru u kantu, a kad sam došla kući plakala sam ko kiša. I to je još tu, u mom životu, bez obzira na to što je prošlo skoro 30 godina – priča Raja.
Obožavala je “Anu Karenjinu”, a s njom i ruski, pa je radila u “Filipsu” za rusko tržište cijelu deceniju, sve dok se nije zatvorio. Potom i u omanjoj modnoj kući dok i nju nisu progutali giganti koji nude jeftino. Tad rješava da život mijenja iz korjena, te završava jednogodišnji kurs za medicinsku sestru. Sljedećih deset godina je u ambulanti.
– I onda se to desi i u mojoj porodici. Kad čujete rak, mislite da se to događa nekom drugom, ali ne i meni, ne mojoj porodici. Ali desilo se. Tražila sam posao na onkologiji i našla ga ovdje da bih za sebe našla neko objašnjenje, da bih se pripremila, jer rak je jednako smrt. Potom mi je i mama vrlo brzo umrla od raka. A bila je vrlo bitna u mom životu – potresnim tonom priča Raja, pa nastavlja:
– Zamislite – mama mi je umrla dva dana ranije, a ja imam pacijenta koji ima istu tu bolest i kome kažem da će sve biti u redu, koga držim za ruku… I on u meni vidu svu nadu. Vjeruje i u hemioterapiju, u liječenje, ali u medicinsku sestru – ljudsko biće pored njega.
Ova bolnica je na svjetskom glasu, dolaze ljudi s titulama, funkcijama, dubokim džepovima, kad uđete u najbolje sobe, kao da ste ušli u najluksuzniji hotel. Ipak…
– U jednoj sobi imate pacijenta koji je bogat i poznat, a pored siromašnog koji je nekako došao do tih para za liječenje. Ali i jednom i drugom sam potrebna na isti način. Kaže mi: “Sestro, zaboravio sam čarape”, a ja ću mužu: “Bobo, daj mi tvoje čarape”, pa mu ih odnesem. I niko to ne zna – priča Raja.
Sve je ovdje pod konac, tu rade najbolji među najboljima, od doktora preko dijagnostičara do medicinskog osoblja, ništa se ne prepušta slučaju. Ali…
– Pacijent mi kaže da ne može da jede ovu hranu, koja je tako fantastična. I kažem: “Miko, možeš li, molim te, da skuvaš pileću supu?” a ne smijemo to da radimo. Žao mi je, Sandra, stvarno, ali morala sam. Niko nije znao za takve stvari, ali ja mislim da su to ljudi, da niko od nas nije svjestan koliko im to znači – kaže ona.
Na smrt je silom prilika navikla još kao vrlo mlada.
– U ratu sam izgubila puno familije, među njima i djece. I prvo je šok, a poslije se saživite s tim. Kad neko umre, otvorim prozor i kažem: “Otišao si na bolji svijet.” A otkada mi je mama umrla, dodam: “Pozdravi mi mamu. Jednog dana ćemo se sresti”.
A prije toga ima samo jednu želju.
– Austrija je divna, Beč je divan, zahvalna sam Bečkoj privatnoj klinici što su mi omogućili da steknem ovakvo iskustvo i da sebi olakšam bol koju nosim. Ali Balkan je moj život. Samo želim da budem tamo, između Srbije i Brčkog… – završila je Raja.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu