Nije tako planirao. Namjeravao je da se, kada diplomira, vrati među svoje sunarodnike, da u gradu Afrinu otvori stomatološku ordinaciju i da u slobodno vrijeme uživa u hladu stoljetnih maslina na porodičnom imanju.
Ali, kako kaže stara narodna, čovek snuje, a bog određuje.
– Još dok sam bio student, moja drugarica Danka gledala mi je u kafu i rekla mi: bogami, ti ćeš ostati kod nas, nikad se nećeš vratiti u Siriju, svi su ti putevi zatvoreni. Nisam joj vjerovao, ali eto, ispostavilo se da je bila u pravu – kaže napola u šali dr Jamil Belal, danas ugledni banjalučki stomatolog.
Porodica
Nakon te kafe dogodiće se ratovi i seobe, koje će Jamila povesti neočekivanim putevima. Dogodiće se i sudbonosni susret s naočitom Banjalučankom Jadrankom i ljubav kojoj ništa ne može stati na put.
Gospođa Jadranka Zelenika Belal danas je doktoru Jamilu partnerka, i kod kuće i na poslu. Supružnici su zajedno osnovali stomatološku ordinaciju u banjalučkom naselju Lazarevo: Jadranka je menadžerka, a Jamil glavni stomatolog ortodont. Kupili su kuću i stekli dvoje djece.
– Moja supruga Jadranka, kćerka Lora i sin Roni rođeni su u Banjaluci. Dakle, i ja sam Banjalučanin, šta bih drugo bio – kaže Jamil.
Njegov sin Roni, čije ime na kurdskom znači Svetislav, učenik je srednje medicinske škole. Uči za stomatološkog tehničara. Jamil se nada da će i kćerka, koja je još osnovka, krenuti istim putem i da će brat i sestra Belal naslijediti porodičnu ordinaciju. I da će živjeti u miru.
“Budala ima svuda, dobrih ljudi još više”
– Ljudi su me ovdje lijepo prihvatili, i u gradu i u profesiji. Čak su mi nudili i rukovodeću funkciju u Komori doktora stomatologije RS. Istina, tu i tamo se nađe poneka budala, ali budala ima svuda. Srećom, dobrih ljudi je svuda, pa i ovdje, mnogo, mnogo više nego siledžija i zlobnika. Problem je, međutim, što dobri ljudi olako nasijedaju na priče pohlepnih moćnika, pa ratuju i ginu da bi se ti moćnici bogatili. Kako to izgleda vidjeli smo i u BiH i u Siriji – kaže dr Jamil.
Kada je prije 35 godina došao u Beograd, a potom u Banjaluku, u nesvrstanoj Jugoslaviji, koja je svesrdno podržavala Kurde, rat se još nije ni naslućivao.
Bila je to, kaže Jamil, lijepa zemlja, u koju su na studije dolazili mnogi mladići s Bliskog Istoka, pa i njegovi zemljaci.
Prvo je valjalo naučiti jezik, a u Beogradu i Sarajevu su te 1986. godine, kada je on stigao u SFRJ, u školama stranih jezika sva mjesta bila popunjena.
– Čuli smo da ima mjesta na Radničkom univerzitetu u Banjaluci, pa sam, po savjetu mojih zemljaka, došao ovamo. I školarina je bila mnogo jeftinija: semestar srpskohrvatskog za strance u Beogradu je koštao 300 dolara, a ovdje samo 50 – prisjeća se Jamil.
Studiranje
Kaže da je bio iznenađen Banjalukom. Očekivao je tipičan evropski grad, sa bukom, gužvom i stakleno-betonskim neboderima, a dočekala ga je pitoma varoš, puna zelenila i idiličnih porodičnih kuća.
Ali, u to vrijeme u Banjaluci nije bilo medicinskog ni stomatološkog fakulteta, pa je studije upisao u Sarajevu.
– Nije bilo lako, nisam dobro znao srpskohrvatski, a u to vrijeme nije bilo interneta i gugl prevodioca. Svuda sam vukao sa sobom po dva tri debela riječnika, provjeravao izraze koji mi nisu bili jasni, na engleskom, pa na arapskom. Učilo se, bogami, po 12 sati dnevno, ali i profesori su nama strancima, moram priznati, ponekad gledali kroz prste, kad nam nešto zapne – priznaje dr Jamil.
Uprkos obavezama, studije pamti i po druženjima i sarajevskim kafanama. Bezbrižan studentski život prekinuo je rat.
– Do posljednjeg trenutka smo vjerovali da se ipak neće zaratiti. Sjećam se kako su ljudi demonstrirali, dijelili burek na ulicama i uzvikivali: “Nećemo rat, neće ovo biti Vukovar!” Ali, bosanski lonac je ipak proključao i onda je bilo baš gadno – priča Jamil.
Ratovi
Prisjeća se kako se, kad se zakuvalo, njih osmoro Kurda, sarajevskih studenata, sjatilo u jednom stanu na Marijin Dvoru. Danima nisu smjeli ni nosa promoliti.
Pomogla im je JNA, prebacili su ih transporterima do aerodroma. Posljednjim vojnim avionom odletjeli su za Beograd. Jamil se potom preselio u Niš, gdje je nastavio studije. Tu je i diplomirao. Specijalizaciju je, kasnije, završio u Novom Sadu.
I činilo mu se da je nadomak svog životnog cilja: da se vrati u Siriju.
Priznaje, nije uvijek lako biti Kurd u Siriji, ali to je njegova domovina. Još se sjeća kako su u Alepu, gdje je išao u školu, u istoj ulici bile i džamija i crkva i noćni barovi. I niko nikom nije smetao.
Ostavljeni od saveznika
Nije vjerovao da će se u Siriji zaratiti i da će upravo njegov narod biti najveći gubitnik u tom dugom krvavom ratu.
Pokazalo se, po ko zna koji put u 4.000 godina dugoj istoriji ovog naroda, da “Kudri nemaju nijednog prijatelja, osim planina”. Hiljade kurdskih boraca se u Siriji borilo protiv ISIS-a; bez njih ISIS ne bi bio poražen. Ali, na kraju su ih moćni saveznici, vođeni svojim interesima, napustili i prepustili teroru paravojski.
– Moj je tata od 70 godina morao otići iz svog maslinjaka, istjeran je iz stare kuće u kojoj je rođen. Naoružani ljudi su motorkom sjekli stogodišnje masline i ložili ih. Sjekli su i šine sa stare željeznice u Alepu, da bi ih prodavali u staro gvožđe – priča Jamil.
Čežnja i ljubav jači od ratova
Sve dok se u Siriji nije zaratilo, nadao se, kaže, da će se vratiti u zavičaj. Ni nakon 35 godina nostalgija ne popušta.
– Nedostaju mi prijatelji, rođaci, moj maternji jezik, mirisi i običaji. Čeznem za mojim maslinama u Afrinu. Deset godina nisam vidio roditelje, braću i sestre. Moja djeca, eto, nikad nisu vidjela svoju braću i sestre od strica, koji žive u Siriji. Zar to nije tužno – kaže Jamil.
Kurdi nemaju svoju državu, nikad je nisu imali. Ali, Jamil kaže da je zbog ratova ostao bez dvije svoje jedine domovine: Sirije, u kojoj je rođen, i Juge, koja mu je bila utočište i drugi dom.
– Šta ćete, takva sudbina – kaže.
Ali, sudbina mu je donijela ono najdragocjenije, što životu daje smisao: ljubav.
Prošlo je 20 i kusur godina od dana kada je sreo svoju Jadranku. Upoznali su se preko prijatelja iz Beograda, nakon toga on ju je potražio na njenom radnom mjestu, pa prvi randevu, pa izlasci, vjeridba, brak. Sve u svemu, sasvim obična ljubavna priča, iako su Jadranka i Jamil sasvim neobičan par.
– Moja supruga je po porijeklu pola Hrvatica, pola Srpkinja, a ja sam Kurd muslimanske vjeroispovjesti. I nikad, nijednog trenutka, to nam nije predstavljalo problem. Ljubav je zaista jača od svega. Samo ljubav može spasiti svijet; nisu to prazne priče, to je jedini istinski život – poručuje Jamil Belal.
Kad Kurd i Moldavka pričaju srpski
Dr Belal priznaje da srpski jezik, koji je počeo da uči još 1986. godine, ni do danas nije potpuno savladao, pa se još dešava da ga neka riječ iznenadi.
Takvo jedno iznenađenje desilo se kada je u njegovu ordinaciju u Banjaluci, s jakom zuboboljom, došla mlada Moldavka, koja se očigledno bolje snalazila s krajiškim lokalizmima.
– Pitao sam je, da li je mnogo boli, a ona mi kaže: “Mogu durati!” Zbunio sam se, pitam saradnike, je li to ona kaže da će “gurati”, a oni meni: “Ma ne, doktore, veli da će izdurati, da će izdržati bol” – priča dr Belal i zaključuje:
– Tako je to kad jedna Moldavka i jedan Kurd pričaju srpski!
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu