Spomenko Stojnić, Dragan Stanković, Dragutin Stanković, Milan Subotić, Mirko Subotić i Branko Jeftenić danju zidaju kuće, oru njive, kose sijeno, sijeku drvo i rade druge teške poslove u poljoprivredi i šumarstvu, a naveče staju jedan pored drugoga, u narodnim nošnjama svoga kraja i pjevaju.
Pjesma je njihov lijek za dušu, prilika da zaborave sve nedaće i probleme koje donosi svakodnevica, probude uspomene iz mladosti, približe ljepotu krajiškog pjevanja mlađim generacijama.
Srećni smo jer omladina prihvata našu pjesmu, pridružuje se i nastavlja ono što smo mi preuzeli od svojih predaka. To smatramo najvećom vrijednošću – pričaju članovi izvorne grupe „Ponos Kozare” u hladovini starih jošika i vrba pored riječice Lubine.
– Grupa postoji više od dvije decenije. Istim žarom pjesma nas privlači i vodi beskrajnim prostranstvom kozaračkog etna, tradicije i ljubavi – pripovjeda Dragan Stanković suštinu odanosti pjesmi i pjevanju.
Spomenko Stojnić iz Kijevaca radi u Udinama, u Italijni. Kilometri za njega ne predstavljaju problem niti napor da zbog pjesme vikendom doputuje u rodni kraj, u svoje Potkozarje.
– Već 10 godina radim u Italiji ali poslije radne smjene, petkom popodne, sedam u automobil i krećem u Kijevce. Vozeći se, pjevam zavičajne pjesme, a svaka počinje Kozarom. Tada za mene nema umora ni sna – opisuje Stojnić.
Potom započinje pjesmu „Pitaju me, odakle si brate, sa Kozare, planine poznate, oj Kozaro, goro nad gorama, u tvojim sam rastao njedrima. Da je meni sa Kozare moje, crnog kruva, kukuruzne proje i da mi je, da me mine želja, stare šljive mojih roditelja…”
– Radimo teške fizičke poslove, većinom u poljoprivredi, zidamo kuće ali zidamo i stihove, borimo se da radom obezbijedimo svoje porodice, a stihom napojimo žednu dušu. Naveče, kada Sunce zađe, oblačimo nošnju i pjevamo. Naravno, rijetko naša druženja prođu bez domaće rakije, jagnjetine, sira, kajmaka… I to je dio naše tradicije i običaja – veli Mirko Subotić iz Grbavaca.
Pjevači iz Grbavaca i Kijevaca redovno nastupaju na narodnim zborovima i drugim svjetkovinama u Potkozarju. Krajem avgusta, podsjećaju, slijedi saborovanje kod manastira Moštanica, pripremaju se i za zbor na Zmijanju, Turjaku, Gradiški, Srpcu, Međuvođu, Mlječanici, Kostajnici i drugdje.
– Prijatelji iz drugih sredina, posvećeni istom cilju, često nas zovu u goste. Izlazak pred narod, na pozornicu, za nas je velika čast, a apaluz nagrada i priznanje, podstrek da nastavimo u istom pravcu i na isti način – kazao je Spomenko Stojnić, vođa pjevačke grupe.
Hvali saradnju sa komšijama iz drugih potkozarskih i lijevčanskih sela koji njeguju iste tekovine.
– Sa grupom „Sinovi Kozare” iz Turjaka često se družimo, zajedno pjevamo. Imamo iste ciljeve, jednako volimo pjesmu rodnog kraja, a Kozara je u imenu i turjačke i naše grupe. Nikada pjesmu ne krenemo da Kozaru ne spomenemo, to je naša lična karta, stih i poruka po kojoj se prepoznajemo – pričaju članovi Izvorne grupe „Ponos Kozare”, u pauzi pjevanja za bogatom trpezom, pjevači i zaljubljenici u svoje običaje i pjevačku tradiciju.
Dok se avgustovska noć, vrela i sparna, spuštala na potkotarske brežuljke omeđene planinskim visovima Kozare i rječicom Lubinom, pjevačima se pridružilo i nekoliko njihovih komšija i prijatelja.
Zov lijepih i složnih glasova privukao je Mirka Čupića, Bojana Blagojevića, Nenada Šmitrana, Milana Šmitrana, Radovana Jeftenića, Dragoju Stankovića, Milutina Stanića, Dragana Borkovića, Mirka Čupića…
Zavičajni stihovi
Što livada nije pokošena, zašto draga nije isprošena,
Oj livado bil’ se kosit’ dala, gdje je draga suze prolijevala.
Ne čuje se stara pjesma, nema je odavno,
ispod međe kad oštrimo da je zapjevamo.
Da manem kroz rosnu travu kad naoštrim rode,
i zapjevam đe si Zoro, donesi mi vode.
Tri otkosa niz dolove, nema više tamo,
Kovanica zarđala, ne kosi odavno.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu