Oni se sastaju nekoliko puta sedmično, otimaju od zaborava starinske pjesme i način pjevanja, sakupljaju kućanske predmete i posuđe od gline, pokazuju mlađima vještine ručne kosidbe žita i sijena, teranje konjskih zaprega, vlakanje balvana u šumi, jahanje konja…
Penzioner Miloš Panić (75) je najstariji, a Marko Ivanović (17), učenik Tehničke škole u Gradiški, najmlađi član ove družine kojoj ništa ne može poremetiti ulogu koju su sami sebi odredili.
Borimo se da starije podsjetimo na naše vrijednosti, na život drugačiji od sadašnjeg. On je bio teži ali zahvalniji za dugovečnost, za porodičnu i svaku drugu sreću. Ljudi su malo imali, a bili zadovoljni – zaključio je Panić. To ga je podstaklo da nabavi narodnu nošnju potkozarskog kraja koju oblači nedjeljom i praznicima.
Radislav Šljivar, poštar u penziji sačuvao je testiju, posudu za vodu od gline. Služila je u njegovom domaćinstvu prije više od pola vijeka. Sada je to uspomena na djetinjstvo.
– U testiji se nekada voda nosila sa rijeke ili vrela, a posuda brižno čuvala. Voda u njoj dugo je ostajala hladna, jer je testija imala ulogu prirodnog frižidera. Nije bilo kuće bez testije. Čuvali smo je kao dragocjenost, jer se mogla lako razbiti ili oštetiti, a teško nabaviti – prisjeća se Šljivar svoga djetinjstva i načina života u Potkozarju.
Draže Ivanović, drvosječa u Šumskom gazdinstvu, ljubav prema zavičaju kroz pjesmu i narodne običaje prenosi na sinove.
Stariji Marko je postao član izvorne pjevačke grupe KUD-a “Kozara” iz Gornjih Podgradaca, a mlađi Dražin sin, devetogodišnji Vukašin takođe sa velikim interesovanjem slijedi oca i brata.
– U našoj kući, naveče se opuštamo uz pjesmu. Ja pjevam, a sinovi pomažu ili zalažu, kako se to ovdje kaže. Pjesma je naša razonoda, smisao života, to nas čini srećnim, duhovno nas oplemjenjuje – priča Draže, a njegov sin Marko, srednjoškolac koji izučava tehniku i kompjutere, to potvrđuje. Zavolio je pjesmu, kaže Marko, još u najranijem životnom dobu, spoznao vrijednosti svoga kraja. Mnoga potkozarska sela, priča Draže, čuvaju tradiciju i narodne običaje Kozare koji stvarane vjekovima.
Specifična plesma „ojkača“, narodna nošnja, kuhinja i tradicionalne aktivnosti u kući i na njivi daju kozarskim selima jedinstvene odlike u svijetu.
– Izvorne grupe ili čuvari tradicije, kao što je ovdje slučaj, obojeni su autentičnim etno zvukom sačinjenim od pjevanja i sviranja – smatra profesor i etnomuzikolog Željko Galonja.
Nenad Ivanović seća se pređašnjih seoskih domaćinstava i ognjišta. On, zajedno sa Milovanom Sušićem čiji roditelji su u Podgradce doselili iz Piskavice, detaljno opisuje centralni dio svake kuće kojeg je zauzimalo ognjište.
– Uz ognjište su se nalazili i predmeti za održavanje vatre, maša, ožeg i mašice kao i tronožac za lonce, rešetka za pečenje i peka za pokrivanje i pečenje hljeba na ognjištu. Uz ognjište su bili niski tronošci i klupice. Jelo se sa niske činije koja je između obroka odlagana uz zid. Na podu, klupama i policama u kući su bili i drugi predmeti, sudovi za vodu, brašno, mješanje hljeba, zatim predmeti za jelo, čuvanje hrane i pića, za ostavu žitarica – sjeća se Nenad Ivanović života u seoskim domaćinstvima.
Sada to pripada davnoj prošlosti, kuće sa ognjištem zamjenjenje su novim, svijetlim, velikim i modernim, u kojima nema ni traga starinama, osim u sjećanjima i na požutjelim fotografijama.
Rasvjeta
Pored trpeze sa jagnjetinom, rakijom i kajmakom, dok se noć polako spušta niz kozarske vrhunce, naši sagovornici sjećaju se lampi petrolejki, loja i masti za svjetlo. Za osvjetljenje u kući najčešće je korištena svjetlost vatre sa ognjišta ili zapaljena luč. U krajevima gdje nije bilo dovoljno luča često su upotrebljavani loj ili mast, stavljani u manji keramički sud sa komadićem krpe. Pravljene su i voštane i lojane svijeće, ali su ih štedjeli jer je vosak bio skup, a ni loja nije bilo u izobilju, sjećaju se Podgradčani.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu