Zadnjih nekoliko godina, praznici su za mene postali dani tišine – ne ona tišina koja donosi tuga, već ona koja stvara prostor za razmišljanje, za zahvalnost, za mir u duši. Jer kako da ne vjeruješ u nešto toliko jednostavno, a duboko? Da je Hristos, u svojoj beskrajnoj ljubavi, preuzeo na sebe sve grijehe ljudskog roda. Da nije od nas zahtjevao savršenstvo, već nas je samo pozvao da budemo vjerni – vjerni ljubavi, vjerni opraštanju, vjerni životu.
– Pitam se, svaki put kad se sjetim Vaskrsa, šta je to u tom trenutku kad On izlazi iz groba, koje nama daje nadu da život zaista nije gotov kad zatvorimo oči? Da smrt nije kraj, već možda tek početak nečeg što ne možemo da razumijemo u ovom trenutku, ali možemo da osjećamo.
I nije samo pitanje što je On vaskrsao – pitanje je šta to znači za nas. Da li su svi naši padovi, naši strahovi, naši trenuci slabosti zapravo put do rastuće svjjetlosti u našim srcima? Da li je život uistinu večan – ne u smislu da nas čeka, već da on postoji u svakom trenutku u kome biramo da volimo, opraštamo, da budemo bolje verzije sebe?
Danas, dok uzimam crveno jaje u ruku, osjećam se povezano s toliko ljudi koji dijele istu nadu. Ta jednostavan gest, taj mali ritual, kao da nosi poruku da život – kako god da ga provodimo – uvijek ima smisla. Da sve ono što činimo, svaki osmijeh, svaki susret, svaki trenutak ljubavi, nosi u sebi dio onog vječnog života.
U trenutku kad uzmem jaje i kažem „Hristos vaskrse“, ne mislim samo na praznik. Mislim na to da su svi naši dragi, svi oni koje volimo, zapravo uvijek tu sa nama – u srcu. I vjerujem, duboko vjerujem, da ako je On vaskrsao, onda nijedna ljubav, nijedna svjetlost koju smo dali, nikada ne može nestati. Oni koji su s nama, nastavljaju da žive, kroz nas. I oni koji nismo mogli da zadržimo, zauvek ostaju deo naše duše.
Vaskrsenje nije samo događaj od pre 2000 godina. Ono je svakodnevni podsjetnik da ljubav i svjetlost nemaju kraj, kao što ni život, u svom pravom smislu, ne prestaje. Da, možda ne možemo da promenimo sve, ali možemo da verujemo u to da ljubav nije uzaludna, i da nijedna žrtva nije bila bez smisla.
Zato, danas, kada delim ovaj dan s porodicom i prijateljima, kada zajedno tucamo jaja i uživamo u smehu, sve što želim da verujem je da je Hristos vaskrsao, da život zaista traje, i da se nikada ne predajemo pred onim što ne možemo da razumijemo – jer ljubav i život, koliko god bili kratki, zapravo su vječni.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu