Ova hrabra žena prošla je pravu golgotu, od vantjelesne oplodnje, preko trudnoće prirodnim putem, do komplikacija koje su ozbiljno ugrozile njeno i stanje bebe što je dovelo do prevremenog porođaja.
– Prije rođenja ćerke prošla sam kroz proces vantjelesne oplodnje koji je isprva djelovao kao uspješan, ali nažalost ne zadugo… Godinu dana kasnije Maša je začeta prirodnim putem. Trudnoća je održavana uz mnogo terapija i mirovanja. Svakog dana sam pažljivo osluškivala ritam svog tijela. Svaki pokret, svaki bol, svaku promjenu – započela je svoju priču Dražena za Žena.rs.
Dražena je 5. maja 2012. godine ujutru osetila jake bolove u leđima. Odmah je otišla je u bolnicu, gdje su ljekari poslije prvih analiza konstatovali da plod nije uzrok bolova.
– Ljekari su dolazili i odlazili, zbunjeni. Sve dok nije došla jedna doktorka koja je, samo jednim dodirom mog stomaka, zaključila da mi je puklo slijepo crijevo. Hitna operacija bila je neizbježna. Čujem ih kako komentarišu i zaključujem da im je bitno da sačuvaju moj život, i nekako uspijevam da im predočim moju borbu za majčinstvo.
Draženi je u noći 5. na 6. maj operisano slijepo crijevo, sa sve bebom u stomaku.
Između života i smrti
Drugi dan poslije operacije Dražena je jedva disala, osjećala je veliki pritisak u grudima.
– Kako sam sve vrijeme bila na aparatima, dežurna doktorka me je pitala kako se osjećam. Zamolila sam da se otvore prozori jer nema vazduha i ne mogu da dišem. Odmah su me prevezli nazad na Klinički centar, bez kiseonika više nisam mogla. Bili su nesigurni – srce, pluća, sve su analizirali. U tom stanju završila sam u glavnoj šok sobi Urgentnog centra, na mjestu gdje se život i smrt često sudaraju. Ljekari su naposljetku ustanovili da se moje tijelo već nalazilo u stanju sepse i da su pluća puna inficirane tečnosti. Izvlačili su vodu špricevima sa velikim iglama pored rebara kako bih mogla da dišem. Snimali su mi pluća bezbroj puta, preklinjala sam ih da prestanu, jer to šteti bebi.
U nekom momentu moja porodica je konačno saznala šta mi se događa. Uvijek neko nekoga zna pa prenese. Radoš Bajić (glumac), kod kojeg je moj otac radio u tom trenutku, pozvao je jednog ljekara koji je urigirao za mene i tako su se neki planovi promijenili. Ne znam šta bi bilo da se to nije desilo. Na kraju, odlučili su da me vrate u Višegradsku i urade hitan carski rez.
Prijevremeni porođaj i koma
Carski rez obavljen je 8. maja 2012. godine i Maša je ugledala svijet. Poslije hitne intervencije doktorka je izašla iz sale i Draženinoj sestri saopštila da je pitanje hoće li se pacijentkinjin organizam izboriti.
– Naredna dva dana bila sam u komi. Konačno se budim, otvaram oči okružena aparatima, intubirana sam… Nisam znala ni gdje sam ni šta se dogodilo. Ležala sam vezana, nemoćna da pomjerim ruke i noge. Čula sam ih kako govore: “Probudila se”. Želeći sebe da smirim ponovo sam potonula.
– Vizite se smjenjuju, sad već znam da sam rodila djevojčicu. Tješe me kako su ženska djeca jača i kako se lakše izbore. Postala sam mama, ne znam da jesam, svoju djevojčicu nisam vidjela, nisam je osjetila, nisam je oslušnula… Ništa nisam. Govorila sam: “Molim vas, odvedite me da vidim svoje dijete”. Konačno, smjestili su me u kolica i odveli do moje Maša koja je ležala na intenzivnoj njezi. Vidjela sam je na trenutak i vratili su me nazad – priča Dražena.
Dražena je iz bolnice izašla poslije 30 dana, Maša poslije 40, piše ŽenaBlic.
U danima velikih izazova Dražena je postala član Udruženja roditelja prijevremeno rođene djece Mali Div.
– To je moje utočište. Tu sam mogla da podijelim svaki strah, ličnu priču, zabrinutost, a i radovanje za svaki napredak. Tu su žene koje su doživjele prevremeni porođaj iz raznih razloga, ali sve znamo taj osjećaj, tu brigu, to pomračenje uma zbog količine straha jer se vaše dijete bori za svaki udah, a niko ne može da vam garantuje da će opstati, da će se izboriti – priča Dražena i dodaje:
– Tu sam ujedno dobila i razumevanje za mene kao ženu, majku. Nema mnogo razumijevanja okoline, nema podrške sem najbližih koji su podjednako strijepili, čekali, pratili svaki korak, nadali se. Znate onaj momenat, zaustite da nekome ispričate svoju bol, strah, a dobijete sa druge strane “znaš ti kako je meni bilo…”.
“Dijagnoze su iza nas”
Maša je ove godine napunila dvanaest, šesti je razred, polako, ali sigurno ulazi u pubertet.
– Imali smo sreće, dijagnoze su iza nas. Da li uopšte reći da imamo izazov sa disleksijom i disgrafijom, ali i tu imamo napredak. Koliko god bilo teško i uprkos povremenim poniženjima, mi smo naučile da je u redu biti van standarda, a i volimo da nismo ukalupljene.
– Maša je jedna zdrava djevojčica, vesela, društveno aktivna, emotivno prilično zrela. Njena je želja da bude dječji psiholog, a ujedno i surdolog – redukator psihomotorike jer smo imali našu divnu Milicu koja nam je pomogla na ovom putu.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu