Nema čovjeka koji nije bar jednom rekao „da se mene pita, on bi prvi letio“, ali ne pita ga se, a ne pita se ni onog kome je funkcija da ga se pita.
Kada bi pošteni građanin na jedan dan sjeo u premijerovu fotelju i rekao koga želi da smijeni, za čas bi mu stiglo pet koalicionih partnera, 10 savjetnika, sedam biznismena, 12 tajkuna, pet drugih ministara i 45 prijatelja, koje je ja taj ministar zaposlio da ga pitaju da li je normalan. Svi bi se sjatili da mu objasne da ne može da smijeni ministra samo zato jer loše radi, jer je pronevjerio milione, ili je, recimo, kupio diplomu.
Svi bi mu objašnjavali da je dogovor već postignut, da su sklopljeni poslovi, da je koalicija stabilna, i da to što ljudi nisu zadovoljni radom ministra nije njegova stvar. Zaboraviće ljudi, izmisliće oni neki novi problem, pokrenuti neko nacionalno pitanje, snaći će se…
Vjerovatno bi jadnom čovjeku na pamet palo što mi je ovo trebalo?! Bilo bi mu jasno da se ništa ne mijenja za jedan dan, a pogotovo ne onako kako je on zamišljao.
E, nakon tog napornog dana, nakon obavljenih razgovora, dogovora i već sklopljenih novih poslova, taj pošten čovjek bi digao ruke od svega i shvatio zašto se pojedini ministri ponašaju tako kako se ponašaju, kako se vrednuju kvaliteti ministara, ko mu sve duguje, koliko je njegova partija zadužila vladu… i još mnogo toga.
Bilo bi mu potpuno jasno zašto svi ministri nisu stručnjaci iz oblasti kojima upravljaju, zašto se ne libe da prave neoprostive greške i zašto ih sa tog mjesta ne može smijeniti nijedan loš potez, inicijativa, protest građana, pa ni želja premijera.
Kad smo kod nedodirljivih, ima i jedan vic na ovu temu. Znate li kako se kunu ministri? – Ne makao se sa ovog mjesta ako lažem!
I gle čuda, stvarno lažu i ne miču se.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu