Tijela njegovih prijatelja su izvučena, međutim, Amaru od 4. februara 2017. godine ni traga.
Otac Alija Kozlić, u emotivnoj ispovijesti za Dnevni avaz, govorio je o sudbini koja je zadesila njega i njegovu porodicu, a koju, kaže, ne bi poželio nikome.
Približavaju se tri godine. Tri godine nade, neizvjesnosti, odlaska na spavanje sa samo jednom želju, saznati gdje je moj sin. Dan i noć me proganja to pitanje. Nažalost, još to nisam doživio. Iz mjeseca u mjesec sve je gore i gore, vjerujte – govori on.
Iako su prošle skoro tri godine, Kozlići nisu izgubili nadu. Umrijeće, ali nada da će čuti neku vijest za Amara nikada neće prestati.
– Imamo nadu, to je neupitno. Teško je reći šta je to konkretno, ali kada bismo našli bilo šta, makar neki trag, bili bismo presrećni. Ipak, to bi nam dalo kakav-takav smiraj – priča uzdišući Alija.
Ističe da u proteklom period nisu dobijali nove informacije, a na pitanje nada li se da je njegov sin živ ili je ipak, nažalost, i on stradao u nesreći, neutješni otac nije mogao dati odgovor.
– To samo dragi Bog zna, to su stvari koje čovjek ne može svariti. Bojite se pomisliti. Znam samo da bih zaustavio vrijeme, da februar ne dođe. Odbolujemo svaki februar, posebno taj kobni dan. Podsjeća, boli, razara – zaključuje Kozlić.
So na ranu
Slučajevi poput dječaka koji je pao u potok u Begovom Hanu i nikada nije pronađen, ali i ovaj posljednji u Zenici, Kozliću dolijevaju so na ranu.
– Kada se desi takvo nešto, čovjek saosjeća s porodicoma, jer mi najbolje znamo kako je nama. Otvore vam se rane, odnosno, one nikada nisu ni zarasle, niti će. Svaki događaj te iznova potrese i podsjeti na sve što se dogodilo. I tako sve ukrug – kaže Kozlić.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu