Nema dana da ne pomislim kako sam mogao da imam drugačiji život, kako bi danas vjerovatno sa vama razgovarao neki drugi čovjek, ali taj čovjek više ne postoji. Ostao je negdje u prošlosti, upravo radi jedne pogrešne odluke i jedne pogrešne noći, koju, nažalost, ne možemo promijeniti. Svaki dan pomislim da mogu da vratim vrijeme i da promijenim taj dan, svakako da bih to uradio i da bi se vratio u taj 31. oktobar ‘99. godine i ostao bih kući, ne bih izašao u grad i prespavao bih tu noć – priča najprije Dejan Trninić iz Banjaluke.
Dejan je sa 18 godina doživio saobraćajnu nesreću. Bio je pijan i vozio brzinom mnogo većom od dozvoljene, što je dovelo do toga da izgubi kontrolu nad automobilom i udari u drvo. Sjeća se da se probudio u bolnici sa povredama kičmene moždine.
– Ja tada shvatam da ne osjećam ništa ispod pojasa, da ne osjećam noge, ali nisam imao pojma šta me je tad zadesilo. Mislio sam da ću već nakon par dana da se vratim normalnom životu, da opet izlazim u grad i krenem na fakultet – prisjeća se.
Šanse da Dejan ponovo prohoda bile su male, a sljedeće dvije godine je proveo na rehabilitaciji. Danas hoda uz pomoć štaka i ortopedskog pomagala u nogama. Iako je od tog događaja prošlo 23 godine, u glavi i dalje ima djeliće vjetrobranskog stakla.
– Naravno, ja sam nastavio sa svojim životom, tamo gdje me je ta saobraćajna nezgoda prekinula i nastavio sam školovanje, završio fakultet, našao posao i krenuo da gradim karijeru. Upoznao sam djevojku koja me je prihvatila onakvog kakav jesam i ona je danas moja supruga, Nikolina – priča Trninić.
Dejan i danas vozi, ali koristeći samo ruke, prestao je da pije, uvijek vezuje pojas i ne koristi telefon prilikom vožnje. Sa posljedicama saobraćajne nesreće se suočava svaki dan.
– Trpim strašne bolove u nogama. Često noćima ne mogu da spavam. Kao i svaka osoba sa invaliditetom nailazim na barijere u našem društvu – dodaje Trninić.
“To je bila moja greška”
Zoran Vujin je povrijeđen tokom 1998. godine. Jednog jutra, idući prema kući, zaustavio se na benzinskoj pumpi da sipa gorivo. Kada se vratio za volan, zaboravio je da veže pojas.
– To je bila moja greška tog dana. Nekoliko kilometara odatle jedan vozač je neoprezno izlazio sa parkinga na put i ja sam, u pokušaju da ga zaobiđem, da ne udarim direktno u njega, sletio sa puta. Zbog toga što nisam bio vezan sigurnosnim pojasem, udario sam glavom u suvozačka vrata i tako sam zadobio povredu kičme, vratnog pršljena. To je u trenutku uzrokovalo kompletnu paralizu i nisam mogao da se pomjerim – objašnjava Zoran.
Kao i Dejanov, Zoranov život se istog trenutka promijenio.
– Teško je u tim prvim danima prihvatiti kad morate da tražite nečiju pomoć. Teško je bilo mom sinu koji je imao dvije godine objasniti, kada sam došao kući nakon banjskih liječenja, zašto ne mogu da izađem napolje da se igram sa njim. To su bili jako teški momenti za mene. Mogu da kažem da se život totalno preokrene u tim trenucima – priznaje Vujin.
“Rekli smo mu da uspori, da ne izginemo mladi”
Bojan Šuvira iz Janje je ostao paralizovan prije 10 godina. Te noći je krenuo na žurku pješaka, jer je znao da će piti. Njegov prijatelj nije.
– Kada smo krenuli svi smo bili u vidno pijanom stanju i vozač je krenuo da divlja putem. Rekli smo mu da uspori, da ne izginemo svi mladi. Vozač je izgubio kontrolu i počeli smo da se prevrćemo. Prevrtanje nije dugo trajalo, par sekundi i auto je stao. Pošto su bili zaspali, momci koji su bili pozadi su izašli i počeli da bježe kroz kukuruze. Vozač se derao da se vrate, pošto ja nisam izašao. Vratili su se, ugasili auto i krenuli da ga vrate na točkove. Meni je u tom momentu glava bila van auta, ležao sam u tom stanju i nisam znao da sam toliko povrijeđen. Kada su okrenuli auto, ruke su mi samo pale pored tijela i glava je počela polako da mi pada naprijed – prisjeća se Bojan.
Na putu do Bijeljine, zatim i Beograda, doživio je kliničku smrt nekoliko puta. Poslije operacije je shvatio da nikada više neće moći da hoda.
– Govorio mi je doktor da ne smijem da paničim, da sam u takvom stanju da mi se bore za život. Suze su same krenule i samo sam ćutao narednih par dana. Mislio sam – gotovo, života više za mene nema, neću se boriti. Poslije kada sam sabrao sve u glavi, odlučio sam da se borim i da idem dalje, da dam sve od sebe. U čovjeku se nešto probudi, da li neki inat, nešto kaže: “Moraš ići” i – ideš – siguran je ovaj mladić.
Vremenom je ponovo počeo da koristi ruke.
– U banji kada sam ležao, svi terapeuti su bili ponosni na mene što sam bio psihički stabilan i što sam od sebe davao uvijek maksimum. Vidjeli su da su mi ruke stradale, a da mogu sam da pređem iz kolica u krevet, da se okrenem, vratim kolica, da se sam obrijem. Mogu sam da idem dva, tri kilometra sa kolicima čak. Toliko sam izvukao maksimum iz sebe – kaže Bojan.
Dejan, Zoran i Bojan danas drže predavanja srednjoškolcima u Republici Srpskoj o bezbjednosti u saobraćaju. Učesnici u projekta “Kad ti se život okrene” zajedno sa Agencijom za bezbjednost saobraćaja Republike Srpske. Prošle godine 2.500 učenika iz 15 gradova je čulo njihove priče i kažu da ne žele da njihove priče postanu priče ovih mladih ljudi. Zajedno su pokrenuli Asocijaciju žrtava saobraćajnih nesreća pod nazivom “Korak”.
– Ako imamo 10.000 maturanata godišnje, moramo da imamo 7.000 onih koji su poslušali ovo predavanje. U narednoj školskoj godini smo predvidjeli da obiđemo 25 jedinica lokalne samouprave. kroz narednih par godina, nadam se da ćemo ispuniti ovaj cilj da svake godine obuhvatimo 70 posto jedne generacije. Apsolutni cilj jeste da dođemo do svakog učenika srednje škole, kojem ćemo ispričati ovo predavanje iz bezbjednosti u saobraćaju, kako bi oni promijenili svoje stavove i bili bezbjedniji u saobraćaju – kaže Nikola Torbica iz Agencije za bezbednost saobraćaja Republike Srpske.
Tokom 2021. 101 osoba je poginula na putevima u Republici Srpskoj, oko 30 posto njih je bilo u alkoholisanom stanju, a 561 osoba je povrijeđena, piše eTrafika.net.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu