Doktorka Svetlana je odjurila u podrum dječje bolnice u Kijevu da obiđe svoje najmlađe pacijente, koji su prebačeni tamo nakon što su se u glavnom gradu Ukrajine oglasile sirene za vazdušnu opasnost.
U jednom trenutku je odlučila da se vrati na sprat, gdje je bilo još pet mališana na dijalizi, kako bi provjerila da li je sve uredu sa njima. Dok je brinula o djeci, koja nisu mogla da budu spuštena u podrum zbog terapije, gradom su tukle ruske rakete, a onda je uslijedio jeziv momenat. Jedan projektil udario je u zgradu dječje bolnice. Stakla odjeljenja za dijalizu su se rasprsnula, a od siline detonacije doktorka Svetlana je odletjela na drugu stranu prostorije… Ona je jedna od dvoje odraslih koji su stradali u gađanju Dječje bolnice Ohmadit, glavne dječje bolnice u Ukrajini.
U napadu je povrijeđeno više od 300 ljudi, među kojima osmoro djece, a veći dio bolnice, uključujući i operacioni blok, odjeljenja intenzivne njege i neonatologije, oštećeni su u napadu.
Povrede su zadobili i mališani koji su bili na dijalizi i o kojima je Svetlana brinula u trenucima prije tragične smrti.
Njena koleginica Valentina Hrebenjuk je neutješna zbog Svetlanine smrti.
– Ona je imala dosta iskustva i ljudi su je često pitali za savjet – rekla je Valentina.
U trenutku kada su se oglasile sirene za vazdušnu opasnost i Valentina je bila zadužena da brine o mališanima sa bolestima bubrega. Ona je bila sa djecom i njihovim roditeljima u skloništu u trenutku kada su rakete pogodile zgradu.
-Sve je bilo puno dima, nije moglo da se diše. Vazduh je bio zagušljiv, djeca su vrištala, kao i roditelji. Nismo znali kuda da krenemo – prisetila se Valentina stravičnih trenutaka.
U jednom je trenutku, kaže, shvatila da je raketa udarila kod sobe za dijalizu.
-Tada sam vidjela Svetlanu na prozoru, detonacija ju je bacila na okno – rekla je Valentina u suzama.
Nakon što je djecu izvukla iz podruma i prebacila ih u drugu sklonište, Valentina je otrčala do sobe za dijalizu da pomogne. Djeca su bila posječena staklom koje je puklo u eksploziji, prenosi Telegraf.
Upitana kako su na napad reagovala djeca, koja se već bore sa stravičnom bolešću, Valentina kaže da je to teško opisati, jer je svako dijete različito.
– Jedno je bilo tiho, drugo je plakalo, treće je tražilo da ga nosimo u naručju, četvrto je trčalo -priča Valentina i dodaje da je sve bilo previše emotivno.
-U prvi mah oni nisu ni shvatili šta se dogodilo. Kada se sve smirilo počeli su da plaču, da se grle, da pomažu jedno drugom – priča doktorka.
Ona kaže da su djeca, koja su bila sa njom u skloništu, ostala nepovrijeđena.
– Kada su druga djeca vidjela ove mališane sa dijalize, koji su bili povrijeđeni, to je bilo strašno – priča Valentina i dodaje da je morala da ostane jaka zbog njih, iako su je emocije bile preplavile.
– Bilo je strašno, prestrašno. Znaš da moraš da se držiš, jer tu su djeca, majke koje vrište.. – kaže Valentina.
Tek je uveče shvatila šta se tog dana zaista dogodilo.
-Tada tek procesuiraš gde si bio, šta ti se dogodilo, kako si reagovao i šta si u radio. Stvarno je zastrašujuće. Ali to nije trenutni strah, on je tu dugo vremena, pogotovo kada vidiš ovako nešto… A kada se dogodi ovako nešto u bolnici, bol je nemjerljiv, ovo slama srca – kaže Valentina.
Bonus video:
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu