Znači li to da su stanovnici Republike Srpske 10 puta odgovorniji roditelji od njihovih komšija u Federaciji BiH ili nadležni organi u Srpskoj vode mnogo manje brige o zaštiti djece? U instituciji Ombudsmana za djecu nemaju jasan odgovor, jer je, kažu, teško komentarisati statistiku.
I neki drugi pokazatelji su slični, pa je tako i broj djece zatečene u prosjačenju skoro deset puta veći u FBiH, nego u RS, a djece bez roditeljskog staranja u Federaciji ima pet puta više nego u Srpskoj – kaže Nada Grahovac, zamjenica ombudsmana za djecu RS, dodavši da na ove brojke djelimično utiče i činjenica da u RS živi manje djece nego u FBiH.
Ipak, nije sve u procentima i brojkama. Iskustva profesionalaca pokazuju da je zanemarene i zlostavljane djece sve više, a da odgovor sistema nije uvijek ni brz ni žestok, čak ni kada je u pitanju seksualno zlostavljanje ili držanje dece u skoro ropskom položaju.
Tako je u jednom broju slučajeva seksualnog zlostavljanja oduzimanje roditeljskog prava pokrenuto tek na inicijativu institucije Ombudsmana za djecu.
– Centri za socijalni rad su čekali pravosnažnu presudu da bi, naprimjer, oduzeli roditeljsko pravo ocu koji je godinama seksualno zlostavljao kćerku. Zašto je centru potrebna pravosnažna odluka u krivičnom postupku, kada su se socijalni radnici i sami uvjerili da se radi o najgorem zlostavljanju – pita Grahovčeva.
Podsjećamo, na pravosnažnu presudu u ovakvim slučajevima valja čekati i do dvije godine, a za to vrijeme dijete je prepušteno roditelju zlostavljaču, iako prema Porodičnom zakonu RS centar za socijalni rad ima pravo da protiv seksualnog nasilnika pokrene postupak za oduzimanje roditeljskog prava, bez obzira na to da li je uopšte i pokrenut krivični postupak protiv njega.
Ne mora samo teško nasilje biti razlog da sud, na prijedlog socijalnih radnika, oduzme dijete od neodgovornog roditelja. Zakon je propisao da će to biti učinjeno i ako je roditelj zloupotrijebio roditeljsko pravo, napustio dijete ili zanemario brigu o njemu. Ipak, ti se postupci rijetko pokreću i to, kako je praksa pokazala, najčešće u slučajevima kada su roditelji beznadežni ovisnici o drogi i alkoholu ili ako su osuđeni na dužu zatvorsku kaznu. I kada se pokrenu, postupci traju toliko dugo da dijete u međuvremenu odraste u nezdravoj atmosferi. Obeshrabreni, socijalni radnici nerijetko unaprijed odustaju od „ćoravog posla“.
Prije desetak godina u Mrkonjić Gradu služba socijalnog staranja uporno je tražila oduzimanje djece od oca, koji kćerki i sinu, osnovcima, nije dozvoljavao da idu u školu, često ih čak nije puštao ni da izlaze iz dvorišta, jer se bojao da će ih „oteti britanska tajna služba“. Sudski postupak je trajao godinama i na kraju sud nije oduzeo roditeljsko pravo ocu, ocjenjujući da ono što je on činio svojim potomcima nije ni nasilje ni zanemarivanje.
– I da je sud drugačije odlučio ne bi bilo koristi, jer je sve to prekasno počelo i predugo trajalo. Djeca su u međuvremenu odrasla i više nisu bila u školskom uzrastu, niti se moglo bitno uticati na njihovo vaspitanje. Žalosno je, ali dok je postupak završen oni su već bili izgubljeni – kaže jedan od profesionalaca, koji je bio uključen u slučaj.
Kako navode u instituciji Ombudsmana za djecu RS, ima i slučajeva da se postupak oduzimanja roditeljskog prava pokrene tek kada je pokrenut postupak za usvajanje djeteta, jer dijete koje formalno ima roditelje ne može biti dato na usvajanje.
Nasilje? Toga kod nas nema!
Stručnjaci i aktivisti u organizacijama za zaštitu prava djece sa nestrpljenjem iščekuju godišnji izvještaj Ministarstva porodice, omladine i sporta RS, o nasilju nad djecom i zanemarivanju djece.
– Taj izvještaj će na najbolji način pokazati gdje imamo problem u sistemu zaštite i koje su institucije najslabija karika. Međutim, i to treba uzeti s rezervom, jer smo prije nekoliko godina u izvještaju dobili podatak da u 33 centra za socijalni rad, što je skoro polovina RS, uopšte nema nasilja nad decom, što je, naravno, nemoguće – kaže Nada Garhovac.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu