Bivši školarci iz nekoliko potkozarskih sela koji su u klupe, sramežljivo i u strahu od novog životnog iskušenja, sjeli 1954. godine, a školovanje okončali četiri godine kasnije, stigli su sa svih strana svijeta.
Dušan Janjanin, jedan od inicijatora okupljanja ispred davno opustjele škole, pohvalio se da su svi postali časni i vrijedni u svojim sredinama, formirali uzorne porodice, odradili radni vijek i odavno penzionisani.
Ovaj susret dugo sam sanjao, maštao o njemu, priželjkivao… Neki su donjeli fotografije, školske uspomene, probudili sjećanje na teško ali drago vrijeme našeg odrastanja, kada se ispred nas ukazivao uzbudljiv, tajanstven i čudesan svijet maštarija – opisao je Janjanin svoje đakovanje.
Svako od njegovih bivših kolega pričao je o svojoj školi i davno prohujalom vremenu koje se sada, nenadano, u neopisivoj raskoši pokazalo ispred njih.
– Ma kao da sanjam, tako mi se čini. Učitelj je otvorio dnevnik poslije toliko godina, prozvao me i ustala sam, kao nekada. Noge su klecale, tresla sam se, ruke znojile, a glas podrhtavao. Pitanja nisu bila teška, ali su važna, ona su me vratila u rano djetinjstvo, u najljepše doba koje sam na časak dokučila – iskreno je, nošena snažnim emocijama, poslije oglašavanja školskog zvona, prenijela Miljka Đurđević koja živi u Gradiški.
Smilja Romić iz Laminaca, poslije odlaska iz Dragelja, slijedila je u poslu svoga učitelja. Zavšila je Pedagošku akademiju i radni vijek provela u prosvjeti. U penziji je već deset godina.
– Zavoljela sam ovaj poziv zato što je moj prvi učitelj Radomir svima nama bio veliki uzor, autoritet, osoba koju sam zavoljela i maštala da i ja radim u učionici, u školi, da budem među djecom. To mi se ostvarilo. Sada sam njegova bivša učenica i bivša koleginica. Berskrajna je sreća koja me obasjala tokom susreta sa učiteljem i svojim bivšim kolegama, to je veliki događaj – pohvalila se Smilja.
Dušan Janjanin se sjeća da su se djevojčice njegove generacije u dvorištu igrale školice, a dječaci jurcali za loptom od krpe i kravlje dlake.
– Učitelj je putovao biciklom, a mi pješke. Na izlete smo išli okonlnim brdima i bregovima, pili vodu i prali ruke na potoku. U školi nije bilo struje niti kakvog drugog svjetla. Sunčeve zrake u prozoru su bile jedina svjetlost. Tek kada smo otišli u Gradišku na školovanje, shvatili smo da postoje druge svjetiljke osim Sunca, lampe i fenjera – prisjetio se Janjanin.
Nižući đačke uspomene i nove spoznaje o školi, ovaj bivši učenik kaže da mu je u petom razredu, u Gradiški bilo čudno što poslije svakog zvona na časove dolaze drugi nastavnici, a kod njih u Drageljima, uvijek je bio samo jedan učitelj, njihov Čađo.
Mirko Trivić, bivši oficir JNA pročitao je uvodno pismo, održao govor ispred škole.
– Odavde smo pošli u svijet, naučili prva slova, račun, prve lekcije… Ovo mjesto je odredilo naše životne puteve koji se, uvijek, nekako po nepisanom pravilu, svode na mjesto odakle je sve krenulo – naveo je Trivić.
Učitelj Radomir Čađo, na pragu devedesetog životng ljeta, prisjetio se svojih učenika, sada sedamdesetogodišnjaka.
– Nekada je ovdje u jednoj smjeni bilo 50 učenika, u drugoj isto toliko. To je bilo bogatstvo, svuda je odzvanjala njihova graja, a rijeke skromno odjevenih djevojčica i dječaka sljevale se sa okolnih brda. To je bio život – ushićeno je kazao učitelj Čađo moleći svoju djecu, kako reče, da mu oproste ukoliko je nekoga od njih ljutito pogledao, prekorio ili povukao za uvo zbog neznanja, zaboravljenje školske zadaće ili kašnjenja na početak nastave.
Na prozivci
Među bivšim učenicima koji su, poslije šest decenija sjeli u iste klupe su Bogdan Aleksić, Božo Bjelovuk, Dragica Đunić, Milan, Milja i Vera Đurđević, Zdravko i Mihajlo Gvozdenac, Dušan Janjanin, Savo Kerić, Joka, Milorad, Joka i Rade Kotur, Mira, Smilja, Seka, Zdravko Nikić, Rade i Mirko Obradović, Milan, Milja, Miljka, Rada Subotić, Mile Šinik, Branka, Dragica i Miloš Šmitran, Kosa, Lazar, Mirko, Nevenka, Smilja, Stojanka Trivić, Savka Ugrenović, Mara Vranić, Momir, Đuro i Nikola Koljanin…
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu