Nakon što je žena umrla, Jovica je ostao sam. Nastavio je da radi jer nije znao šta bi drugo. Posao mu je bio jedini način da zadrži misli okupiranim. Dani su prolazili, svi isti, bez da se išta promijeni. Život mu je postao prava tuga. Djeca ga nisu skoro ni zvala. Počeo je da se osjeća zaboravljeno.
Često bi šetao po ulicama Beograda, satima, a svi ti ljudi bi prolazili pored njega, a on je samo tražio poznate oči, da se neko sjeti da postoji. Najviše je od svega volio da ne bude sam. Bojao se da umre sam, bez ikog. Kad god bi osjetio bol u glavi, odmah je uzimao tablete. Postao je emotivan, tuga ga je obuzimala. Duša mu je bila teška.
Djeci je trebao samo stan, za njega kao osobu nisu ni zanimali.
Posljednji put kad je kćerka došla, napravila je skandal. Optužila ga je što još uvijek živi sam u velikom stanu i tražila da ga proda, da kupi neki manji, a ostatak da da njoj. On je odbio, a ona je otišla bez ijedne riječi. Na kraju je samo hladno odgovorila na pitanje kad će opet doći: “Na tvoju sahranu.“
Te riječi su mu zapalile srce. Nazvao je sina, ispričao mu šta se desilo i molio ga da dođe. Sin je odmah počeo da priča o prodaji stana. Pitao ga je zašto mu uopšte treba tako veliki stan i rekao da planira da kupi novi auto i da mu treba lova. Na izlasku otac ga je pitao kad će ga posjetiti, a sin je odgovorio: “Kad budeš prodavao stan, tada ću doći.”
Jednog dana je na pijaci sreo brata svoje pokojne žene. Prišao mu je, pozdravio ga i pitao ga kako je i što ga nekad ne nazove, svrati na čašicu rakije, kao u srećna vremena kad je Jelica bila živa. Šurak ga nestrpljivo pozdrvio i odmahnuo rukom, rekavši “nemam ti ja vremena za vas dokone”. Jovica je skamenjeno još dugo gledao između tezgi, kao da će ovaj svaki čas iskočiti ispred njega i kao nekad šeretski, obesno viknuti, “samo te zafrkavam”.
Sutradan se probudio sa težinom u srcu i mišlju u glavi da on više ne postoji ni za svoje najbliže, znači njega nema na ovoj planeti. “Ja sam bivši čovjek”, izustio je tiho i izašao je iz stana. Jutro je bilo sivo, tmurno. Prošao nekoliko koraka i sjeo na klupu. Zatvorio je oči, nadajući se da će se sve promijeniti. Kad je otvorio oči dan je i dalje bio tmuran i siv, prenosi Stil.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu