Prethodno je godinama bila na meti vršnjačkog nasilja, zbog čega je pala u depresiju, a njena majka, iako je činila sve da joj pomogne, nije uspjela da je sačuva.
Aleksandra Karanfilovska doživjela je najveću bol koji roditelj može da doživi – ostala je bez kćerke Stefanije Stefi Brzanove. Njena mezimica izvršila je samoubistvo prije devet godina, ali bol koji majka osjeća ne jenjava. U želji da pomogne drugim roditeljima i djeci koja se suočavaju sa problemom vršnjačkog nasilja, a koje, kao u slučaju njene kćerke može da ima tragični ishod, Aleksandra je napisala knjigu.
“Djeca su joj cijepala knjige i otimala obuću”
– Maltretiranje je ogroman problem u Makedoniji, a roditelji se plaše da o tome javno govore. Ja sam osoba koja se ničega ne plaši, zato otvoreno govorim i zato sam napisala knjigu – rekla je Aleksandra u emisiji Betcast na makedonskom Kanalu 5.
Govoreći o svojoj kćerki, rekla je da je Stefi bila veoma talentovana, ali povučena. Već sa šest godina mogla je da svira gitaru i klavir „po sluhu“. Kad je djevojčica krenula u prvi razred, Aleksandra je shvatila u kakvo okruženje je poslata, nakon što je čula šta su joj učitelji govorili.
– Imala sam 24 godine kada je Stefi krenula u prvi razred. Kao roditelj, nisam mogla da se nosim sa tim „zmajevima“ od nastavnika. Nastavnici iz Pulevskog su mi rekli da moje dijete nije dovoljno inteligentno za školu. Tu počinje cijela priča – nastavila je Aleksandra.
Dodala je da se i njen muž umiješao i rekao nastavnicima da ne smiju da daju takvu procjenu, jer nisu stručni. Iako je djevojčica slikala i imala izraženu umjetničku crtu, smejstili su je u posljednju klupu, što ju je psihološki povrijedilo. A onda su djeca pokazala svoju surovu stranu, vjerovatno nesvjesna koliko povrijeđuju svoju školsku drugaricu – niko nije želio da jede sa njom. Stefi je na svakom odmoru bila potpuno sama.
– Kako te vide nastavnici, tako te vide i djeca. To sam uvijek govorila. Svakog dana sam išla u školu i pratila šta se dešava sa mojom Stefi. Maltretiranje je trajalo od prvog do četvrtog razreda – ispričala je Aleksandra kroz suze.
Nažalost, surova izolacija koju su vršnjaci priredili Stefaniji nije bila jedini vid nasilja koje je ova djevojčica trpela u školskom okruženju.
– Djeca su je surovo maltretirala, dolazila bi kući bosa. Cijepali bi joj knjige, i što sam više išla u školu, to je nasilje bivalo sve surovije. Tek u šestom razredu sam odlučila da je prebacim u drugu školu, ali su joj djeca iz stare škole slomila ruku. Učitelj mi je rekao da ju je jedva izvukao – jecajući je ispričala majka sada pokojne Stefi.
U novoj školi djevojčici je bilo dobro, makar u početku. Ali poslije nekog vremena, nevolje su iznova zakucale na vrata. Opet je bilo u pitanju nasilje, a Aleksandra vjeruje da je njena kćerka bila na meti vršnjaka iz dva razloga – bila je tiha i povučena, a nastavni kadar je okretao glavu od neprijatnih scena.
– Htjela sam da je upišem u srednju školu, čula sam da je direktorka divna i da se bori za djecu. Nisam znala da li će je primiti, ali ona je željela da ide tamo na muzički odsjek. Nisam imala nikakve veze, procijenili su je i rekli da će daleko dogurati. Kad sam vidjela spisak, vidjela sam da je primljena. Mislila sam da djeca iz umjetničkih porodica uče muziku, ali sam ubrzo shvatila da su djeca većinski zapravo djeca nastavnika. Onda je moj otac dobio rak, ja sam se razvela… Znate kako je – kad imate probleme kod kuće, a mučite se i sa djetetom… Bilo je ljudi koji su mi tražili mito da bi „gurali“ Stefi da ima bolje rezultate – prisetila se Aleksandra.
„Vidjela sam je kako leži na zemlji“
Nije odustajala sve dok Stefi nije uspjela da prebaci u školu u kojoj su djeca bila posvećena učenju i nisu pokazivala agresiju. Ipak, Stefi – tada već tinejdžerka – mnogima je bila “trn u oku”. Nisu je, tvrdi Aleksandra, maltretirali nastavnici, već solo pjevači koji su je vidjeli kao konkurenciju.
– Mučila sam se sa tim tri godine. Otac mi je umro, razvela sam se od čovjeka koga sam voljela i sa kojim sam provela 24 godine. Nikada nije udario našu djecu, zajedno smo se borili za njih, zajedno imamo vinariju, a ja imam svoj salon – objasnila je Aleksandra.
Pokušala je sve što je mogla kako bi spasila svoju kćerku od nasilja kom je dugo bila izložena u školskom okruženju. Stefanija je već bila izmorena od svega, pa je pokušala da “pobjegne” u alkohol.
– Vodila sam je kod tri psihijatra, ne znam ni sama koliko sam novca potrošila… Stefi je počela da pije alkohol, stanje joj se pogoršalo. Poslije nekoliko mjeseci prijavila se za posao na brodu i dobila ga je; bila je presrećna, to ju je psihički podiglo. Jedno vrijeme nije uzimala ni lijekove ni alkohol, ali depresija je lavirint iz kog je teško izaći – rekla je Karanilovska.
S nostalgijom se prisjeća posljednjih šest mjeseci svoje mezimice. Kaže da je Stefanija bila dobro i da ništa nije naslućivalo tragediju koja će uslijediti.
– Bio je 8. mart kad je izašla sa prijateljima. Bila je to kobna noć. Mnogo se napila, sjela u taksi i nije se vratila. Ne želim da ulazim u detalje, ali reći ću da je ono što je Stefi uradila bilo bez droge i bez alkohola – sve se to nagomilalo od prethodne noći. Nisam to očekivala od nje, a kad sam izašla napolje, vidjela sam je kako leži na zemlji. Bila sam svjesna, svi novinari su bili tu. Otišla je da uzme upaljač i nije se vratila. Bila sam srećna majka i supruga, nikad nisam ni pomišljala da će mi se tako nešto dogoditi – iskrena je Aleksandra.
“Vrijeđali su me zbog crvenog laka na kćerkinoj sahrani”
Nije samo Stefanija bila žrtva nasilja – ni Aleksandra nije bila pošteđena užasnih komentara i monstruoznog maltretiranja. Svi mediji u Sjevernoj Makedoniji mjesecima su pisali o samoubistvu njene kćerke, iznoseći spekulacije koje su dodatno zarivale nož u ionako razoreno majčino srce. Komentari na društvenim mrežama bili su posebna priča, svako je sebi dao za pravo da vrijeđa i ponižava ženu koja je izgubila ono najvrijednije i najvažnije u životu – svoje dijete.
– Ljudi koji nisu bili ni pozvani došli su na sahranu, komentarišući da sam tog dana imala crveni lak za nokte. Nisam imala vremena da razmišljam o tome, pa čak ni da ga skinem. Poslije toga, šest mjeseci nisam izlazila iz kuće, finansijski sam se srušila, niko mi nije pružio pomoć – navela je Aleksandra.
Ova hrabra žena, kojoj je sudbina zadavala najstrašniji mogući udarac, danas ima važnu misiju – da svim roditeljima i svoj djeci pomogne da prepoznaju nasilje na vrijeme i da reaguju u startu. Neizmjerna roditeljska ljubav je važna podrška i oslonac, ali ne i jedini stub na koji dijete koje je žrtva nasilja može da se osloni. Društvo mora da obezbijedi uslove da svako dijete raste u bezbjednom okruženju i da reaguje čim primeti prve naznake nasilja. Jer, odgovorni smo svi, a ne samo roditelji. Aleksandra o tome govori glasno i bez ustezanja, uvijek sa knedlom u grlu i suzama u očima. Vjeruje da bi svako od nas mogao da učini makar jedan mali korak da sačuvamo ono najvrijednije što imamo – našu djecu, prenosi Kanal 5.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu