Samo 42 dana nakon što je 13-ogodišnji dječak u Beogradu ubio devetoro djece i školskog čuvara, njegov vršnjak u Lukavcu kod Tuzle pucao je profesoru u glavu.
Samo zahvaljujući vještini i predanosti ljekara Univerzitetskog kliničkog centra u Tuzli, teško povrijeđeni profesor je preživio.
Gdje smo pogriješili?
Prema dostupnim informacijama, dječak je pucao iz osvete. Profesora engleskog, koji je i zamjenik direktora osnovne škole „Lukavac Grad“, htio je da ubije bijesan što su ga, zbog lošeg vladanja i nasilničkog ponašanja, izbacili iz ove škole.
Logično je da granica na Drini nije bog zna kakva brana za prelivanje nasilja u dvije susjedne zemlje, koje pripadaju istom kulturološkom i medijskom prostoru i suočavaju se sa sličnim problemima.
Zašto nam se sve ovo dešava? Je li pucnjava u školama posljedica rata i sveprisutnog nasilja u javnom i političkom životu? Koliko su promociji nasilja doprinijeli mediji i društvene mreže promovišući nasilnike kao selebritije?
Ili je u pitanju, prije svega, otuđenje, kriza porodice i raspad sistema vrijednosti, u kombinaciji sa lošim zakonima i njihovom još lošijom primjenom?
Šta je najslabija karika u lancu odgovornosti: od roditelja, do škole, centara za socijalni rad, policije i ministarstava prosvjete?
– Sve su karike slabe i sve je trulo. A kad se ovakve stvari dogode, onda svi svaljuju krivicu na one druge. Neko je čak pitao šta su radili roditelji dječaka iz Lukavca. Tom dječaku je umrla majka i ko ga je poslije toga podržao i zaštitio! Očigledno niko – kaže dugogodišnja prosvjetna radnica i psiholog iz Banjaluke.
Ipak, ne želi da javno govori o ovoj osjetljivoj temi. Takav je, kaže, stav strukovnog udruženja.
Većina problema potiče iz porodice
Dječak iz Lukavca je, prema pisanju medija, zbog lošeg vladanja više puta premještan iz škole u školu. Prvi put je iz škole izbačen kada je bio u trećem osnovne! Drastične kazne očigledno nisu djelovale vaspitno. Naprotiv, u dječaku se samo gomilao bijes.
Iskusni prosvjetari tvrde da premještaj iz jedne u drugu školu, u većini slučajeva, nije vaspitna mjera, nego način da se škola riješi „nezgodnog“ đaka, po principu „brigo moja pređi na drugoga“.
Po ovom principu funkcionišu ne samo škole, nego i obrazovni sistemi u cijeloj BiH, smatra Saudin Sivro, predsjednik Samostalnog sindikata osnovnog obrazovanja i vaspitanja Federacije BiH.
Ono što se desilo u Beogradu i Lukavcu, može se danas-sutra desiti i u Sarajevu i u bilo kojem gradu BiH, tvrdi on.
– Zakoni u BiH su kao Frankenštajni, ministri prosvjete se bave kvazireformama, a prosvjetari su postali više administrativni radnici nego vaspitači i nastavnici. Nastavnici dobijaju posao “za stalno” samo u parnim izbornim godinama i to ako su “dobri” sa strankama – rekao je Sivro za BHT, nakon incidenta u školi u Lukavcu.
Dodao je da centri za socijalni rad nemaju dovoljno socijalnih radnika i da su sistemi obrazovanja, vaspitanja i podrške porodicama oslonjeni isključivo na entuzijazam rijetkih pojedinaca.
– Većina problema sa kojima se suočavaju djeca i mladi potiču iz porodice, ali ako je u problemima, porodica nema na koga da se osloni – zaključuje Sivro.
Zastrašivanje naroda
Penzionisani policijski inspektor i stručnjak za maloljetničku delinkvenciju, Mićo Letić, tvrdi da on i njegove kolege iz struke već godinama upozoravaju na porast nasilja u školama, ali da struku u BiH niko ne zarezuje.
– Izvršna i zakonodavna vlast na svim nivoima samo gleda kako da drastičnim mjerama i represivnom ideologijom zastraši narod i natjera ga na pokornost. Predlažu policajce u školama, još će malo predložiti da učionice obilaze specijalci s automatima, ali to nije rješenje. Represija samo pokazuje nemoć i neefikasnost vlasti – kaže Letić za Srpskainfo.
Tvrdi da ne postoje mehanizmi za suštinsko rješavanje problema, za sprečavanje ne samo nasilja u školama nego i zloupotrebe djece od strane kriminogenih grupa, što je ozbiljna opasnost na koju niko ne obraća pažnju.
– Ima tih prijetnji još, neke ne smijem javno ni da spomenem, jer me hvata strah – upozorava Letić.
On tvrdi da u BiH svi pričaju velike priče i smišljaju besmislene dokumente, ali niko neće da se prihvati posla.
– Zna se šta treba uraditi. Treba ojačati i dodatno osposobiti stručne službe u školama. I treba stvoriti uslove da psiholozi, pedagozi i socijalni radnici u školama ne dozvole direktorima da nasilje guraju pod tepih, kako bi isfriziranim izveštajima, kobajagi, štitili ugled škole, žrtvujući budućnost djece – kategoričan je Letić.
Poseban tretman
On tvrdi da upravo stručnjaci u školama treba da, zajedno sa nastavnicima, prvi primjete koje je dijete u riziku, zbog alkoholizma ili nasilja u porodici ili zbog loše komunikacije među roditeljima.
– Odnos između oca i majke je ključna stvar za stvaranje kriterijuma u vaspitanju djeteta. Ako tu postoje problemi, stručnjaci u školama treba da pomognu i djetetu i porodici da se oni na vrijeme prevaziđu – smatra Letić.
Tvrdi da se u praksi ne radi tako. Psiholozi i pedagozi u školama su mahom mladi ljudi, koji su tek došli sa fakulteta i nemaju kapaciteta da se suoče s ovakvim izazovima.
– Zato oni, pod uticajem menadžmenta škola, samo gledaju kako da “problematično” dijete i njegove roditelje proslijede dalje, Centru za socijalni rad. A centri za socijalni rad su pretrpani poslom i njihovo polje rada je ogromno: od brige za beskućnike, do borbe s narkomanijom, alkoholizmom i nasiljem u porodici – navodi Letić.
Upozorava da djeca, koja već dođu u sukob sa zakonom ili postanu žrtve krivičnih djela, zaslužuju poseban tretman u policiji.
– Još prije desetak godina sam predlagao da se u policijskim stanicama opreme posebne prostorije za rad s djecom, ali sam bio suočen s komentarima tipa: šta hoće onaj Mićo, da policijske kancelarije pretvorimo u vrtiće – kaže Letić.
Ljuta trava na ljutu ranu
I Miroslav Popržen, direktor jedne od najvećih škola u Republici Srpskoj i predsjednik Aktiva direktora osnovnih škola u Banjaluci, zalaže se za jačanje stručnih službi u školama.
On smatra da je neophodno smanjiti broj učenika u razredima, ali zagovara i neke drastične mjere, poput zaključavanja školskih dvorišta, pregledanja đačkih ranaca i apsolutne zabrane mobilnih telefona u školama.
– Učiteljima i razrednim starješinama roditelji treba da daju saglasnost kako bi oni imali pravo da pregledaju sadržaj školske torbe i opreme učenika – rekao je Popržen za Srpskainfo.
On je precizirao da bi ovakvu saglasnost roditelji trebalo da potpišu pri upisu učenika u prvi razred i da bi ona trebalo da vrijedi do kraja osnovne škole.
Predlaže i da direktori, stručni saradnici i nastavno osoblje dobiju status službenih lica.
On smatra da bi školska dvorišta trebalo da budu zatvorena nakon završetka nastave u drugoj smjeni, ili bar u periodu od 20 časova do tri ujutru.
– Ko god smatra da su ovakve mjere pretjerane, neka dođe u školu i provede bar jedan radni dan na nastavi i u školskom dvorištu, pa će mu biti jasno o čemu govorim – kategoričan je Popržen.
On naglašava da se red mora znati, kako bi se obezbijedili elementarni uslovi za vaspitavanje i obrazovanje đaka.
– Da budemo jasni, velika većina đaka, rekao bih bar 95 odsto njih, vaspitana su i pristojna djeca. Ali ne smijemo dozvoliti da pet odsto onih drugih ometa normalan nastavni proces i prijeti nasiljem i djeci i nastavnicima – kaže Miroslav Popržen.
Nasilnici kao uzori
Komunikologinja dr Amela Delić Aščić sa Filozofskog fakulteta u Tuzli smatra da i mediji snose dio odgovornosti. Ističe da tradicionalni mediji i društvene mreže promovišu nasilje kao dozvoljen, pa čak i kao poželjan način ponašanja.
– U uticajnim medijima se pojavljuju presuđeni ratni zločinci i selebriti ličnosti, koje su postale poznate zbog skandala. Čak i kada su istaknuti u negativnom kontekstu, oni dobijaju pažnju koja je danas jedan od najskupljih i najoskudnijih resursa – izjavila je Amela Delić Aščić za Aldžaziru.
U zatvor sa 12 godina?
Nakon pucnjave u školama u Beogradu i Lukavcu, sve je glasnije zagovaranje da se dobna granica za krivičnu odgovornost djece sa 14 spusti na 12 godina. Mićo Letić smatra da to nije dobra ideja.
– Međunarodnim standardima i konvencijama odavno je propisano da dijete mlađe od 14 godina ne može biti krivično odgovorno, i to nije slučajno. Struka kaže da djeca do 14 godina nisu svjesna posljedica koje mogu nastupiti zbog njihovih djela. Dakle, ako želimo u Evropu i ako želimo biti dio normalnog svijeta, moramo prihvatati te standarde – kaže Letić za Srpskainfo.
Dodaje da treba djelovati preventivno, a ne represivno.
– Nije rješenje dijete ubicu od 12 godina strpati u zatvor i zapečatiti mu sudbinu. Rješenje je da tinejdžeri ne postanu ubice – zaključuje Letić.
Oružje na izvol'te
Mićo Letić tvrdi da je cijeli region, nakon ratova devedesetih, pretrpan oružjem tamo gdje mu mjesto nije, ali da je ilegalno oružje najlakše nabaviti u BiH.
– Čak i preko internet oglasnika možete nabaviti startne pištolje, koji izgledaju kao pravo oružje. Čak i pucanj iz takvog pištolja zvuči kao pravi. Neki maloljetnici koriste takve pištolje za zastrašivanje žrtava ili čak za pljačku – kaže Letić.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu