Dječak Z. D. star svega 16 godina ukrao je očev pištolj i svjesno pošao u zločin. Neshvatljivo olako je pucao i ubio hranioca četvoročlane porodice.
Najstrašnije je bilo to što je izbor žrtve bio potpuno slučajan. Ubijeni i ubica nisu se poznavali niti su se ikad ranije sreli.
To nedjeljno popodne, 31. oktobra 1971. godine, bilo je oblačno i prohladno, sa dosadnom jesenjom kišicom. Mladi ubica sa prikrivenim pištoljem i crnim mislima stigao je iz Rakovice na Banovo Brdo oko 17 časova, u prvi sumrak.
Na taksi stanici je vidio dva-tri taksi vozila, ali mu se nisu svidjela. Iznenada, pored benzinske pumpe primjetio je elegantni zeleni “mercedes 220“.
U njemu nije bilo putnika, a taksista je izašao iz automobila da otvori čep rezervoara. Sačekao je da naspe gorivo i plati.
Kada je Boško otvorio vrata, maloljetnik je prišao i upitao da li je slobodan. Zatim je Z. D. sjeo pored vozača i rekao mu da ga prebaci do Avale, u zaseok Prnjavor, kod Ripnja, opština Voždovac.
Nonšalantno zavaljen u raskošno meblirano sjedište, mladi prestupnik je uglavnom ćutao. Rijetko da bi nešto progovorio, a ako bi to i učinio interesovao bi se za “mečku”.
Taksisti je, inače, saopštio zašto ide tako daleko. Naime, blizu Avale postoji jedna vila i tu su njegovi prijatelji i poznanice organizovali žurku. Naravno on je obećao i ne može ih prevariti, pričao je.
Automobil se približavao krajnjem cilju u zaseoku Prnjavor. Taksista Boško nije slutio da mu je to posljednja vožnja u životu.
Maloljetnik mu je mirno rekao da uspori, pošto uskoro stižu. Poslije par stotina metara automobil se zaustavio u blizini famozne vile. Iako je mrak već pao, prozori nisu bili osvjetljeni.
Iz “mercedesa” je izašao Z. D. i poslije nekoliko koraka zastao. Taksisti je vjerovatno ovakvo ponašanje mladog putnika bilo sumnjivo, mislio je da ne želi da plati vožnju, i zato je i on izašao iz kola i pošao prema njemu.
Uperio pištolj i tražio ključeve od auta
Odjednom Z. D. je izvadio pištolj i uperio ga prema taksisti. Zatražio mu je ključeve od automobila. Prijetnju oružjem Boško nije ozbiljno shvatio, a ključeve nije htio da preda. Tajac je trajao samo trenutak, a zatim je odjeknuo pucanj.
Teško ranjen u grudi, Boško se zateturao na jednu, pa na drugu stranu, posrnuo i pao. Zločinac je bacio pištolj i prišao žrtvi, ali kada je primjetio da još daje znake života uzeo je kamen i nekoliko puta ga udario po glavi.
Mrak, jeziv zločin i mrtav čovjek na vlažnoj zemlji nisu uplašili beskrupuloznog razbojnika.
Opljačkao je najprije novac, oko pola miliona tadašnjih dinara, a onda je uzeo iz ruke mrtvog čovjeka ključeve od automobila, vozačku dozvolu, isprave, saobraćajnu, zdravstvenu i radnu knjižicu, legitimaciju i neke ceduljice.
Ubica-pljačkaš je zatim sjeo u „mercedes” i dugo je pokušavao da pokrene snažnu mašinu. Kada je već pomišljao da nastavi put auto-stopom mahinalno je povukao saug i motor je zabrujao.
Krenuo je ka Ibarskoj magistrali, prema Gornjem Milanovcu.
Ubica prvi put sjeo za volan, pa sletio s puta
Vještina vožnje nije mladom ubici nepoznata. Istina, prvi put je sjeo za volan “mečke”, ali iza njega su ostajali kilometri. Usput, kod Ugrinovaca, sustigao je neke pješake koji su ga sa uzdignutim palcem zaustavljali.
Z. D. je usporio, stao i primio Gvozdena Radojičića, zemljoradnika i još dvojicu vojnika. Ubrzo je u kola primio i još jednog autostopera, Miodraga Tatalovića iz Gornjeg Milanovca.
U prepunom “mercedesu” raspoloženje je bilo na visini. Ćaskalo se o svemu i svačemu, a mladi ubica je objašnjavao autostoperima da njegov automobil može da primi i 16 putnika.
U selu Takovu, pri manevrisanju, maloljetnik se pokazao kao nevješt vozač. Uletio je u kanal i slupao desnu stranu kola, znatno oštetivši prednji trap.
Tu se društvo razišlo. Maloljetni ubica i besposličar Tatalović odlučili su da krenu vozom – u Sarajevo.
U dugom putovanju ubica je svom poznaniku sve ispričao o zločinu koji je počinio ispod Avale. Gotovo ništa nije prećutao, saopštio mu da ima mnogo novca, oko pola miliona.
Ova vijest je obradovala Tatalovića koji je uvijek volio lak život, provode i pijančenje. U Sarajevu su kupili odjela, preobukli se i poslije kraćeg zadržavanja taksijem su se prevezli do Zenice.
Beograđanin je htio da pronađe svoju poznanicu sa ljetovanja, izvjesnu Veru J. Kupio joj je poklone, ali kod kuće je nisu zatekli.
Sutradan Z. D. je došao na ideju da se ipak kamuflira – odlučio je da svoju svijetlu kosu prefarba u crno.
Inspektorima beogradske milicije nije trebalo mnogo da saznaju kome pripada pištolj i nakon saslušanja vlasnika oružja, oca Z.D, raspisana je centralna potjernica za osumnjičenim, a sliku ubice imale su gotovo sve stanice milicije u čitavoj Jugoslaviji.
Uhapšeni u Zenici
U Zenici su nakon dva dana uhapšeni Z. D. i njegov kompanjon Miodrag Tatalović. U Ugrinovcima je lišen slobode i stoper Gvozden Radojičić, koji je ubrzo pušten iz zatvora.
Istražni organi utvrdili su da Gvozden nije imao nikakvog udjela u bjekstvu i da nije znao da ga je vozio dječak koji je nekoliko časova ranije izvršio svirepi zločin.
Otkriveno je da se plavokosi zločinac prvi put sukobio sa zakonom još 1969. u svojoj 14-oj godini. U beogradskoj miliciji bio je registrovan kao “pozajmljivač”, a na duši je do svirepog ubistva imao i nekoliko manjih krađa, uglavnom automobila „fića“.
Među prvim kriminalnim “podvizima” bila je krađa automobila njegovog ujaka. Nije bio osuđivan, na izgled lepuškast i vitak, inteligentan iznad prosjeka.
U razgovoru sa inspektorima otvoreno je pričao o gnusnom djelu u detalje, gotovo bez trunke griže savjesti!
Po zakonu SFRJ dobili minimalne kazne
Prema tadašnjem zakonu SFRJ ubica maloljetnik nije mogao biti osuđen na više od 10 godina zatvora. Poslije pola izdržane kazne osuđenik je imao čak pravo da podnese molbu sudskim organima za pomilovanje i mogao je da bude oslobođen daljeg izdržavanja kazne.
Punoljetni Miodrag Tatalović mogao je da dobije najviše do pet godina strogog zatvora, jer organima gonjenja nije prijavio ubicu, koji mu se povjerio.
Sud je dječaka ubicu Z. D. proglasio krivim, pošto je do detalja opisao svoj zločin. Ispostavilo se da je izbor žrtve bio slučajan. Optuženog je branio tada mladi beogradski advokat Branislav Tapušković.
Sudija Radojica Nikolić osudio ga je na devet godina i šest mjeseci maloljetničkog zatvora.
Ova kazna Z. D. izrečena je zbog teškog razbojništva sa ubistvom (član 253. stav 2. Krivičnog zakonika), pošto sudsko vijeće nije prihvatilo kvalifikaciju tužioca da je izvršio ubistvo iz koristoljublja (član 135. stav 2. tačka 3).
Sudija Nikolić je naglasio da je sud presudom obavezao roditelje Z. D. (otac i majka su mu u radnom odnosu, imaju svoju kuću, plac i automobil) da naknade štetu koju je počinio njihov sin. Visina odštete određena je u parničnom postupku.
Njihova imovina, po ocijeni sudije Nikolića, bila je dovoljna da obezbjedi alimentaciju udovici i djeci ubijenog taksiste.
Na kraju sudija Nikolić je upoznao novinare da je Z. D. izrazio želju da odmah bude upućen na izdržavanje kazne i izrazio kajanje, rekavši da je svjestan da će doživotno nositi žig ubice.
Izašao je iz zatvora 1981. godine. Nije poznato kako je živio dalje i da li se možda i sada kreće ulicama Beograda. Ukoliko je živ, danas ima 70 godina, prenosi Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu