Nestanak se dogodio se 22. jula 2010. godine pod izuzetno čudnim okolnostima. Tog ljetnjeg dana mali Đorđe krenuo je sa majkom u baštu. Ono što se poslije toga dogodilo intrigira javnost u Srbiji skoro čitavu deceniju, piše Blic.
Prema navodima iz optužnice koja je kasnije podignuta protiv majke dječaka, koja zapravo i jedina nudi prikaz cijele priče, Marina i Đorđe su se na putu u baštu izgubili. Koračajući tako kroz šumu, majka je motikom povrijedila nogu a ranu je previla dječakovom majicom. Ali, klompe su joj smetale. Zato ih je izula i ostavila i tako sa sinom nastavila još stotinak metara.
Na zaravni je primetila jednu putanju i tražila od Đorđa da krene za njome kako bi pronašao put do sela, ali je sin nije poslušao. Rekao je majci da se plaši, jer je već padao mrak. U ubjeđivanju da krene tim putem, Marina ga je udarila drvenom držaljom motike u zadnji dio vrata i glave, od čega je prvo pokleknuo, a potom se srušio na zemlju – stajalo je u optužnici.
Marina je onda podigla sina i nosila ga dvadesetak metara do ivice bagremara i, pošto nije davao znake života, položila ga je leđima okrenutim ka zemlji, prekrila ga granjem i ostavila, piše dalje u dokumentu.
Tu noć prespavala je udaljena od Đorđevog tijela dvadesetak metara, a zorom je ponovo otišla do mjesta gdje ga je ostavila i zatekla ga je u istom položaju. I, ponovo ga je ostavila. Krenula je po ataru kako bi pronašla put do kuće. Tek 24. jula, oko devet sati ujutru, izašla je na asfaltni put koji vodi do sela Kurjača, ka manastiru Nimnik, pisalo je u optužnici.
Kako je tužilaštvo dalje navelo, na putu je srela čobanicu Slađanu Milošević. Zatražila je od nje mobilni telefon, da se javi svojima kući i pozvala je muža Dejana. Utom je, u svom automobilu, naišao Mikica Obradović i povezao je do njene kuće, u Majilovac. Sve vrijeme, Marina se nije odvajala od motike, stoji u optužnici.
Kada je prešla kućni prag, Marina suprugu nije rekla da je ubila Đorđa. Govorila je nešto nepovezano, naglašavajući da ne zna gdje joj je sin. Samo jednom rekla je da ga je poslala po pomoć, pošto joj je povrijeđena noga.
U optužnici je navedeno da je majka sama htjela da istražnim organima pokaže mjesto gdje je ostavila sina, ali na terenu nije pokazala tačno mjesto, već je ponavljala da je tu negdje. Samo je ponavljala: “Kako ga nema, kako ga nema!”
Međutim, na ponovljenom saslušanju Marina je promijenila svoj iskaz, tako da ovog puta ne priznaje ono što je ranije priznala, da je ubila svog 13-godišnjeg sina. Marina izjavila kako je izvršenje krivičnog djela priznala pod pritiskom policajaca i da su joj oni, praktično, govorili šta da kaže. Osuđena je dva puta na višegodišnje zatvorske kazne, ali je usljed nedostatka dokaza puštena iz zatvora poslije 703 dana pritvora.
Lobanja dječaka pronađena kraj puta
Nakon više od tri mjeseca od nestanka djeteta, kada se njegova majka uveliko nalazila u pritovru, pronađena je lobanja za koju se istog trenutka utvrdilo da pripada mlađoj muškoj osobi. Lovci su lobanju pronašli u mladom bagremaru blizu mjesta koje je policiji jednom pokazala osumnjičena majka navodeći da je tu ostavila tijelo sina. To mjesto je dosta udaljeno od njive na koju su Marina i sin krenuli 22. jula.
U obrazloženju oslobađajuće presude Apelacionog suda kojom je jula 2012. pravosnažno oslobodio njegovu majku Marinu optužbi da ga je ubila, navodi se da je lobanja naknadno donesena i tu ostavljena.
Za sud, okolnost da je nakon više od tri mjeseca od nestanka Đorđa pronađena njegova lobanja, kada se Marina uveliko nalazila u pritvoru, ne dokazuje da ga je ona ubila. Tim prije jer je komisija vještaka Instituta za sudsku medicinu u svom nalazu navela da se, s obzirom na nedostatak drugih dijelova tijela, uzrok smrti Đorđa ne može ni ustanoviti niti pretpostaviti.
– Sama činjenica da je policija organizovala svakodnevne potrage na terenu s velikim brojem ljudi i da leš pokojnog Đorđa nije pronađen, a da je nakon više od tri mjeseca pronađena samo njegova lobanja, takođe ne ide u prilog činjenici da je prvobitno priznanje okrivljene istinito, jer da je okrivljena ostavila tijelo svog pokojnog sina Đorđa na način kako je to objasnila u svom prvobitnom priznanju, sasvim je sigurno da bi ono bilo pronađeno – navodi sud.
U kasnijim razgovorima sa beogradskim medijima, Marina je ispričala da je stomatološkom analizom utvrđeno da ona ne pripada njenom Đorđu, te da je lobanja bila oprana u kiselini.
Zla kob porodice
Poslije 703 dana provedenih u pritovru, Marina je konačno bila slobodna. Srbija joj je isplatila odštetu kojom nije bila zadovoljna, tako da je odlučila da pravdu potraži u Strazburu.
U međuvremenu, još jedna velika tragedija zadesila je ovu porodicu. Pet mjeseci nakon što mu je sin nestao, a supruga uhapšena preminuo je i otac nestalog dječaka Dejan Andrejić od, kako piše u medicinskom izveštaju, upale pluća. Mještani i porodica kažu da ga je dotukla ogromna tuga.
Međutim, tu nije kraj tragičnoj sudbini porodice. U Požarevcu je 2016. ubijena sestra od strica nestalog dječaka, Jelena Šindrić (29). Za njeno ubistvo osumnjičen je bio Dejan Stoiljković (36), inače saobraćajni policajac iz Požarevca.
On je u nesrećnu djevojku upucao hicima iz službenog pištolaj dok je sjedila u kolima svog novog dečka zbog kog ga je ostavila. Kad je hitna pomoć došla, Jelena Šandrić je već bila mrtva, jer je pogođena u grudi. Policajac je najprije pobjegao, ali se odmah ujutru predao svom šefu.
Marina, majka nestalog dječaka, pričala je nakon Jeleninog ubistva da je ona bila jedina koja je vjerovala da Marina nije ubila svog sina.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu