Društvo

Dječak veselih očiju mašta o hrani i igračkama: Priča o ovoj porodici slama srca

Četvorogodišnji Matej Jonev iz Trgovišta najčešće ruča obrok iz Narodne kuhinje, slatkiši su rijetkost, a igračke luksuz. Nekoliko starih igračaka koje je dobio iz komšiluka čuva u pocijepanoj kesi kao pravo blago, među njima je i jedna stara foka. Matej mašta o jednoj novoj i to je sve što ovaj dječak želi.

Dječak veselih očiju mašta o hrani i igračkama: Priča o ovoj porodici slama srca
FOTO: SLAĐANA TASIĆ/RAS SRBIJA

Majka gleda u dječaka veselih očiju dok se u uglu njenih cakli suza. Matej je jedno od petoro djece koja odrastaju i provode ranu mladost u podstanarskoj sobici u novosadskom naselju Slana bara, u jednoj od najsiromašnijih opština u Srbiji. Nema televizije, nema računara, nema telefona. Ova soba sa dva kreveta i kuhinjom je majci, očuhu, bratu, sestri i djeci njegovog očuha sve, kuhinja, dnevna i spavaća soba.

Foto: Slađana Tasić/RAS Srbija
Foto: Slađana Tasić/RAS Srbija

Ukupno ih je sedmoro u ovoj nesvakidašnjoj i neobičnoj porodici, koju su nesreće spojile. U sobičku od nekoliko kvadrata žive Ana Jonev (36), njena djeca Dejan (8), Bojana (7) i Matej (4), a tu su i Saša Stamenković (43), i njegova dva sina Dalibor (17) i Vladica (15). Sami kažu da nemaju bukvalno ništa od materijalnih stvari. Ono što je vidljivo jeste da napretek ima ljubavi i djece. Jedino što im ne nedostaje jesu zagrljaji i topla riječ. Sreća u nesreći je da je jedno Sašino dijete u srednjoj školi u Vranju, a njeno dvoje često kod oca, takođe u Vranju, te ih je u ovom sobičku najčešće četvoro.

Matej ima svega dvije igračke, jedan kamiončić i bijelu foku, koja je s vremenom izgubila pravu boju, pa je sad više siva.

Pročitajte još

Najviše volim ovu foku, s njom spavam, stavim je između mene i mame, pa tako lakše zaspim. Volio bih da imam novu igračku foku, a najviše da vidim pravu foku, da je mazim – otkriva dječak svoje želje.

Patnja, pa ljubav

On je bio mali kada je njegova majka Ana Jonev (36) zbog porodičnog nasilja završila u sigurnoj kući u Vranju.

– Spavala sam na autobuskoj stanici, gladna, izubijana, bez igdje ičega, a potom su dobri ljudi prijavili nadležnima, pa sam sa djecom zbrinuta u sigurnoj kući. Bez posla sam, bez ikakvih primanja, bez igdje ikoga. Rodom sam iz Kruševca, a ni tamo nemam više nikog – tužno prepričava svoju životnu priču Ana.

Sašu je, kaže, upoznala preko Fejsbuka.

– Znam da zvuči nevjerovatno, ali u sigurnoj kući društvene mreže su bile bijeg od ružnog i realnog života. Upoznali smo se i nevolje su nas spojile, ubrzo se rodila ljubav. Došla sam u Trgovište, on ima dva sina, a ja troje djece. Živimo ovdje ko podstanari – priča Ana.

Saša Stamenković (43) se nadovezuje, otkrivajući da su se jedno u drugo zaljubili prepoznavši patnju i muke koje su im bile zajedničke.

– Moja prva žena je umrla brzo po rođenju drugog djeteta, meni su oko čuvanja djece pomagali njeni roditelji. Dok sam bio u punoj snazi, radio sam u Francuskoj, pa u Vranju, te na osnovu toga sada imam invalidsku penziju od 13.000. Onda sam doživio moždani udar i nisam u mogućnosti da radim, cijelu desnu stranu ne osjećam. Kad na 13.000 penzije dodamo i dječji dodatak, nas sedmoro živimo od nepunih 20.000 dinara mjesečno – otkriva Saša.

Foto: Slađana Tasić/RAS Srbija
Foto: Slađana Tasić/RAS Srbija

On dodaje da su djeca željna svega – od hrane preko odjeće do obuće. Dječje sobe su im nedostižan san.

Polomljeni bicikl

– Kuća u kojoj živimo nije naša, koristimo samo ovu jednu sobicu i kupatilo, koje nije završeno. Ponekad nam pomaže opština i dobri ljudi, ali to ipak nije dovoljno. Imamo i pomoć Centra za socijalni rad, oko 2.500 dinara. Plašimo se da nam se krov i plafon ne sruše na glavu, stepenice su ruinirane, ali šta ćemo. Dok sam bio zdrav, mogao sam da radim, ali sada nisam u stanju. Sve ovo što vidite nije naše, ni kreveti ni šporet, bukvalno ništa, sve je gazdino – kaže Saša.

Mali Matej stidljivo dobacuje da nemaju ni televizor ni mobilni, a kompjuter je nešto o čemu ne bi smjeli ni da maštaju.

– Volim da jedem meso, ali ga imamo samo ponekad. Mama sprema pasulj i krompir. Volim i čokoladu kad ima, čips isto, sokove, a tek sladoled. Ipak, najviše volim foku – kao za sebe nabraja Matej dok izviruje ispod stola.

Foto: Slađana Tasić/RAS Srbija
Foto: Slađana Tasić/RAS Srbija

Napolju u napuštenom dvorištu ispod stepenica je njegov polomljeni bicikl, naslijeđen od nekog djeteta koje je imalo više sreće u životu. Matej sjeda na njega, pokušavajući da ga vozi, ali ništa od toga. Na kraju odustaje, a pažnju mu odvlače golubovi koji su sletjeli u dvorište. Uz osmijeh kaže da jedva čeka da se bata Vladica vrati iz škole, kao i da za vikend dođu Dalibor, Bojana i Dejan, pa da se sa njima igra. Oni su mu jedine “igračke” i drugari.

Kako da pomognete

Svi ljudi dobre volje koji žele da pomognu djeci mogu da pošalju SMS na humanitarni broj 2552 ili da uplate sredstva na dinarski tekući račun “Blic fondacije”: 275-0010221949709-90 ili na devizne račune 10221949724 45 – za uplate u evrima; 10221949711 84 – za uplate u švajcarskim francima i 10221949717 66 – za uplate u dolarima, OTP banka Srbija, a. d. Beograd.

Za našu djecu

Cijena poruke 100 dinara, važi za sve mreže

Dinarski račun: 2750010221949709 90 Societe Generale Srbija

(Blic)

Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu