Ono po čemu je ovaj čovjek poseban, jeste činjenica da uprkos starosti nije se odrekao onog u čemu je uživao decenijama lova.
Njegov lovački staž nakon svih obavljenih ljekarskih pregleda ponovo je produžen.
– Zdravlje me dobro služi, tako da sam sve ljekarske preglede, ukupno šest odlično prošao. Nema odlaganja lovačke knjižice, i dalje se ide u lov, a za njega živim više od pola vijeka . Sa tom ljubavlju jednostavno se živi, djed i otac bili, su lovci njihovim stazama pošao sam i ja – kaže za starina Milić.
Kao i većini lovaca, najbolji saputnik u lovu je lovački pas. Milić ih je nekada imao više, a sada ima samo Aru.
– Prošle godine u lovu nestala su mi dva psa, čuveni su bili, gdje se oni pojave, izgone divljač, vrijedeli su više od krave – dodaje ovaj strastveni lovac.
Milić za sebe kaže da lov nije samo hobi, već i način da života. Ističe svako ko je lovac u duši, na prvom mjestu je i čuvar prirode.
– Ovdje u podnožju Maljena, između Požege i Divčibara, bog na prirodnim ljepotama nije štedio. Proći ovim šumama je blagostanje za dušu i tijelo. Predatora ima, prave ogromne štete, tako da se najčešće sa kolegama lovcima organizujem za lov na lisice i šakale. Iznad kuće sam napravio kućerak, sklonište za lovce gdje se mogu odmoriti, a najčešće je to i mjesto okupljanja prije polaska u lov. Svaki od njih zna gdje stoji ključ – dodaje Milić.
Pored lovačkog psa koji je lovcu najbolji prijatelj, svaki od njih pamti i prvu pušku koju je sa sobom nosio u lov.
– Jednocijevka “ruskinja”, dan danas je se sjećam, a imam evo 93 godine, vitalan sam , prepešačim kilometre i na svježem vazduhu sam većinu vremena, što bi se reklo, lov je zaslužan i za dug život – kaže Milić Vasović.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu