Anđela priča da će u februaru imati punih petnaest godina, da pohađa deveti razred Osnovne škole “Jovan Dučić” u Šekovićima i da je stipendista Fondacije “Hastor”, na čemu je zahvalna svojoj drugarici Vanji.
Prvi savladani jezik – znakovni
– Znakovni jezik je sinteza govora i pisanja jer znakovi, odnosno gestovi, govore o onome šta se događa, a znakovi proizvedeni prstima su pismo. Relativno lako je naučiti osnovu, ali je potrebno mnogo vremena i truda da se znakovni jezik usvoji i postane dio svakodnevice. Od malih nogu sam učila i slova i gestove, ali, učim i dalje – priča Anđela.
Rano je krenula u obdanište i počela da usvaja riječi i priča sa drugom djecom. Naravno, paralelno je učila znakovni jezik.
Anđelini mama Svetlana i tata Milisav upoznali su se na maskenbalu, a poznanstvo su krunisali brakom u kojem su dobili troje djece, Anđelu i sinove Vasilija i Rada.
S obzirom na to da je u Šekovićima i okolini gluvim osobama teško naći posao, otac Milisav uglavnom se bavi poljoprivredom, a Anđelina majka je domaćica. Rade i Vasilije nose sudbinu svojih roditelja, pa su na školovanju u Banjaluci, gdje će šesnaestogodišnji Vasilije postati pekar, a desetogodišnji Rade još nije odlučio. Njima je znakovni jezik sve, a u mnogo slučajeva Anđela postaje prevodilac, odnosno tumač.
Dok govori o tome kako je savladavala komplikovane detalje znakovnog jezika, Anđela je razigrana, kao da je sve to došlo spontano, onako kako dolazi odrastanje.
Nakon postavljenog pitanja mami Svetlani koliko Anđela pomaže porodici, Anđela prevodi i ponosno se smješka: “Mama kaže da im puno pomažem i olakšavam život!”.
Želi da završi medicinsku školu i pomaže bolesnima
Iz svake Anđeline riječi čuje se potreba i želja da pomogne, a jedna od želja koje sigurno namjerava sama sebi da ispuni jeste da završi srednju medicinsku školu i da pomaže bolesnima.
– Želja mi je i da radim na popularizaciji znakovnog jezika, te na prilagođavanju televizijskog programa gluvim osobama – priča za Srnu Anđela.
Iz ovih želja i humanosti progovara Anđelina zrelost.
Anđela kaže da svojim drugarima u školi pokazuje znakove da bi se i sami predstavili ili rekli nešto na znakovnom jeziku, a posebno je raduje što ta djeca nemaju baš nikakvih predrasuda prema gluvim osobama, za razliku od odraslih koji često nisu spremni da pomognu i da daju gluvima priliku da rade.
Zaljubljenik u sport
Anđela je zaljubljenik i u sport, a posebno u odbojku.
– Volim odbojku i čim su je uveli u školu u Šekovićima počela sam da je treniram. Medalje koje vidite su sa različitih takmičenja, a pehar sam dobila na kraju sportske godine jer sam to svojim zalaganjem zaslužila. Osim odbojke, hobi mi je crtanje, a talenat sam, vjerujem, naslijedila od mame – priča skromno ova posebna djevojčica.
Od djetinjstva Anđela je imala prelijepu dugu kosu, ali je odlučila da je pokloni djeci koja boluju od raka.
– Razmišljala sam kako će moja kosa opet narasti, a djeca koja boluju od raka su bez kose, pa bi im donacijom mogla pomoći. Zamolila sam prijateljicu Vanju da odemo u Sarajevo, gdje sam u jednom frizerskom salonu dala kosu”, tiho dodaje Anđela.
Nije bitno materijalno, već ono u duši
Anđela kaže da je srećna kad pomaže bilo kome, a za to ne traži ni riječi zahvalnosti niti bilo šta materijalno.
– Nije bitno materijalno, već ono što je u duši, ono zbog čega se smiješ ako je srećno i plačeš ako je tužno. Srećna sam u svom životu i ne bih ga mijenjala ni za šta – sigurna je Anđela.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu