Društvo

NOVA GODINA U DOMU MALE TEODORE Kako živi djevojčica koja je Srpsku digla na noge (FOTO)

Prskalice, okićena jelka, poklončići spakovani s puno ljubavi... Tako je Nova godina dočekana u domu Teodore Pavlović, djevojčice sa poteškoćama, koja je uoči praznika podigla na noge cijelu Srpsku, zbog slučaja "Igraonica".

NOVA GODINA U DOMU MALE TEODORE Kako živi djevojčica koja je Srpsku digla na noge (FOTO)
FOTO: USTUPLJENA FOTOGRAFIJA

Podsjećamo, mala Teodora se, uz podršku njene mame Daniele Zeljaja, pobunila protiv diskriminacije i odbila da “za svoje dobro” napusti igraonicu i skloni se od djece koja su joj se rugala i govorila joj ružne riječi.

Dogodilo se to pet dana prije Nove godine i od tada je na adresu ove hrabre djevojčice i njene porodice stiglo na hiljade poruka podrške.

FOTO: USTUPLJENA FOTOGRAFIJA
FOTO: USTUPLJENA FOTOGRAFIJA

Nisu u pitanju samo lajkovi i komentari na društvenim mrežama, mnogi su porodici Pavlović-Zeljaja došli u goste, da lično upoznaju nasmijanu devojčicu, njenu mamu, tatu Branislava i malog brata Nikšu (6). Tako su Muhamed i Medina iz Gračanice kod Tuzle prevalili 130 kilometara da bi uoči Nove godine Teodori i Nikši donijeli paketiće i poželjeli im sve najljepše.

Svečano

I sinoć je u Teodorinom domu bilo svečano, uprkos upali grla, zbog koje su i ona i njen brat novogodišnju noć dočekali pod antibioticima. Ali, ne daju se oni tek tako zbuniti i obeshrabriti!

Ekipa Srpskainfo je posjetila Teodorinu porodicu, kako bismo iz prve ruke saznali ko je  devojčica koja je postala simbol borbe protiv diskriminacije, u kakvom okruženju odrasta i kako živi o praznicima, ali i običnim radnim danima.

– Mi smo jedna obična – neobična porodica: tata, mama, kćerka tinejdžerka, sin predškolac. Podstanari smo, oboje bez stalnog posla, borimo se za život, kao većina drugih roditelja – kaže mama Daniela.

Svi zajedno, uz smijeh, prepričavaju kako u njihovom domu izgleda jutro.

– Ustaaaaj spavalice, rekla sam ti sinoć da ostaviš  taj tablet i Instagram – naređuje majka, dok kćerka sa osmjehom navlači jorgan preko glave, uz ono čuveno “još samo pet minuta, mama”.

A onda slijedi “ludilo”: neću ovu majicu, gdje mi je sveska iz matematike, kasnim u školu…

Borac

Reklo bi se, jedno obično jutro. Ali, za razliku od većine đaka, Teodora u školu ide u invalidskim kolicima, mama je prati. A kad se sprema za školu, za jutarnju toaletu i oblačenje Teodori treba malo više vremena i truda nego njenim drugaricama.

Nema tog izazova s kojim se Teodora nije izborila.

Kad zapne oko oblačenja, ona traži da joj mama pomogne, a mama joj jako želi pomoći, ali neće. Mama zna da to ne bi bilo dobro za Teodoru. Da Teodora mora da se bori, kao što se borila uvijek, od prvih minuta života.

– Najveća mi je želja da jednog dana odem s drugaricama u šetnju, ili u bioskop, sama, na svojim nogama, bez kolica i bez mamine pomoći – kaže Teodora.

Do tog cilja još joj predstoji mnogo sati upornog vježbanja, ali nema tog izazova s kojim se Teodora nije izborila.

Težak porod

Zbog teškog maminog poroda, ova djevojčica je na rođenju ostala bez kiseonika, pa se od prvog udaha bori sa cerebralnom paralizom. Prvo se borila za dah, pa za žvot, pa za svaki pokret. Velike izazove u odrastanju, nevoljne pokrete, teškoće u kretanju, probleme u govoru, otežano korištenje ruku – sve ona to savladava, upornom rehabilitacijom i čarobnim osmijehom, po kojem je poznata i omiljena u društvu.

Pročitajte još

Teodora se bavi i sportom. Ide na plivanje i trenira u Školi sporta za decu s poteškoćama “Sunce”. Ljetos je nastupila i na atletskom mitingu. Na Gradskom stadionu je, uz pomoć svojih trenera, trčala na pravoj atletskoj stazi.

– Ipak, najviše volim ples. Voljela bih da idem u školu plesa – kaže Teodora, uz pomoć mame kao “prevodioca”.

Zbog teškoća u govoru, njene su poruke razumljive samo njenim roditeljima.

Vježbe

Možda će i ples doći na dnevni red. Jer, zahvaljujući upornom vježbanju u Zavodu za medicinsku rehabilitaciju “Dr Miroslav Zotović”, gdje je, kako kaže njena mama, “provela pola života, Teodora je postigla ogroman napredak u samostalnom oblačenju, jelu, učenju… I postala inspiracija mnogim vršnjacima, koji se bore sa sličnim problemima.

Teodora voli igraonice, jer je to jedino mjesto, osim njenog doma, gdje se može kretati sama, bez pomoći roditelja i družiti se s drugom djecom. Ipak, mama joj obično kaže “ne može igraonica, dok ne završiš zadaću, dok ne spremiš sobu, dok…” Pogotovo sada, u vrijeme pandemije, mama Daniela izbjegava da Teodora ide u gužvu.

– Brat i ja često kažemo da nam ovo nije mama, nego zla maćeha, uvijek nešto zabranjuje, uvijek nešto traži od nas. S tatom je lakše, on nam popušta – kaže u šali Teodora.

Raspust kod bake

Naravno, kao i svaka tinejdžerka, Teodora se povremeno svađa s mamom, lupajući vratima i puštajući muziku od koje zidovi drhte. Jednom je čak spakovala ranac, uz prijetnju da – odlazi zauvijek. Kako bi to izvela, teško je znati, ali ko zna Teodoru, siguran je da bi ona već našla načina. Naravno, kad bi stvarno odlučila da ode od kuće.

Za sada planira samo da, za vrijeme raspusta, s roditeljima ode u Foču, kod bake, koja peče najmirisnije kolače, i djeda, koji joj čita omiljene knjige, dok ona uz vatricu odmara i uživa. I da se druži sa sestrom od strica, koju obožava.

I Teodora se rodila u Foči, kao i njeni mama i tata, ali se prije osam godina, kad je došlo vrijeme da krene u školu, porodica preselila u Banjaluku, kako bi Tea imala bolje uslove za školovanje i napredak.

Nisu se pokajali, ne samo zbog petica i stečenog znanja, nego i zbog podrške nastavnika, vršnjaka, fizioterapeuta… koje Teodori jača samopouzdanje i pomaže joj u emotivnom razvoju.

Školski drugari

U svojoj OŠ “Branko Radičević”, inače poznatoj po uspjesima u inkluziji djece s teškoćama, Teodora ima asistentkinju koja joj pomaže u nastavi. A tek drugari! Sveske su joj išarane veselim porukama ljubavi koje su ostavili Valentina, Ana, Aleksa … Nađe se zapisan i po neki niknejm sa tik-toka, jer je svaki lajk bitan.

– Svaku njenu peticu u školi drugari pozdrave aplauzom – kaže mama Daniela.

Često, kaže, kad dođe po Teodoru u školu, mora sačekati da se ispriča s drugaricom iz suprotne smjene. Sve u svemu, prava je zvijezda u školi.

Posao

Teodorina mama Daniela je doktorka stomatologije, ali nije uspjela da nađe posao u struci, između ostalog i zato što zbog brige o djeci ne može pristati na prekovremeni rad.

Umjesto u stomatološkoj ordinaciji, za porodicu zarađuje čišćenjem namještaja i automobila.

Nabavila je aparat za dubinsko čišćenje i postala mala preduzetnica. U tom poslu joj pomaže i suprug, koji je uz to i konobar, moler, kućni majstor… Ne odbija nijedan pošten posao.

Velika sestra koja može sve

Teodori je najveća podrška njen mali brat Nikša (6), koji je stalno hrabri i bodri, ali i pred nju postavlja uvijek nove zadatke i izazove. Kad je bio još manji i kad nije mogao da upali svjetlo, tražio je od sestre da mu pomogne. – Hajde, Cuco, ustaj, velika si ti djevojčica, znam ja da ti to možeš – navijao je mali vragolan.

I naravno, uvijek bi se ispostavilo da sestra može i ono što se činilo nemogućim.

A isti scenario se ponavlja kad mu treba dohvatiti igračku ili slikovnicu sa visoke police, ili čak uraditi nešto što se Nikši, jednostavno – ne da.