Naime, od početka invazije na Ukrajinu cijena nafte i gasa je skočila toliko da Rusija svakog dana zarađuje gotovo milijardu dolara dok, s druge strane, SAD kao vodeća sila u proizvodnji najnaprednijih ratnih tehnologija tek će osjetiti benefite od pojačanog naoružavanja vojski širom Evrope.
U svakom ratu, nažalost, ima i ratnih profitera, a ako pričamo o državama najveću računicu od krvavih borbi na istoku Evrope u kojima strada na stotine nedužnih ljudi imaju, po svemu sudeći, najveće vojne sile.
Cijena nafte i gasa samo skače od početka rata u Ukrajini, a dodatno od kako je ruski predsjednik Vladimir Putin donio naredbu da Rusija “neprijateljskim zemljama” prodaje gas samo za rublje. Ta odluka odmah je podigla cijenu gasa u Evropi koja je premašila 1.350 dolara za 1.000 kubnih metara.
Kada je riječ o nafti, cijena ovog energenta “porasla” je za četvrtinu od kraja januara pa sada barel nafte košta 120 umjesto 90 dolara.
Ako se ima u vidu da je Rusija treći najveći proizvođač nafte u svijetu i drugi najveći proizvođač prirodnog gasa, a pritom 25 odsto Evrope snabdijeva naftom, a 30 do 40 procenata Starog kontinenta gasom jasno je zbog čega ova zemlja trenutno ne osjeća mnogo posljedice “nikad jačih zapadnih sankcija”.
Zapad “finansira” rusku invaziju na Ukrajinu?
Kako Zapad nije mogao Rusiji da uvede embargo na naftu i gas od kojih zavisi postavlja se pitanje da li kupovinom energenata iz najveće zemlje na svijetu zapravo finansijski pomaže invaziju na Ukrajinu?!
Upravo tu temu je njemački javni servis ARD analizirao sa Janisom Klugeom, stručnjakom za Rusiju iz berlinske fondacije nauka i politika (SEP).
Kako je rekao, Rusija je proteklih godina i decenija platila već najskuplje stvari u ovom ratu, a to je nabavka tenkova, raketa ili aviona dok su “jedini tekuću troškovi potrošnja nafte ili dizela što za Rusiju uopšte nije problem”.
Prema podacima istraživačke organizacije Centar za istraživanje energije i čistog vazduha (CREA), članice EU od početka rata plaćaju 430 miliona evra dnevno za gas i 230 miliona evra za naftu i naftne derivate. Ukupno je tokom invazije iz EU u Rusiju poteklo više od 15 milijardi evra za fosilna goriva.
Zbog toga je procjena Klugea da Rusija zarađuje od izvoza nafte i gasa skoro milijardu dolara dnevno.
– Mi ne finansiramo direktno rusku vojsku, ali finansiramo ruski državni budžet zajedno s drugim uvoznicima. A između 20 i 25 podsto ruskog budžeta namijenjen je vojsci – naglasio je Kluge.
SAD glavni isporučilac naoružanja Evropi
S druge strane, rusko-ukrajinske tenzije posljednjih godina uticale su da evropske države povećaju nabavku naoružanja čak za 19 odsto, a drastičan porast tek se očekuje pošto je rat na istoku Evrope počeo.
Prema istraživanju Stokholmskog međunarodnog instituta za mirovna istraživanja SIPRI “primjetno pogoršavanje odnosa između najvećeg broja evropskih država i Rusije bilo je važan pokretač rasta evropskog uvoza oružja”.
Kako kažu, SAD su glavni isporučilac naoružanja Evropljanima i to prie svega borbenim avionima. Najprije su Velika Britanija, Norveška i Holandija su zajedno naručile ukupno 71 višenamjenski borbeni avion F-35. Potom su zemlje koje imaju dugu granicu sa Rusijom naručile ove avione. Finska hoće 64, a Poljska 32 aviona tipa F-35. Njemačka je iz Sjedinjenih Američkih Država naručila pet patrolnih protivpodmorničkih aviona tipa P-8A.
Njemačka ulaže 100 milijardi evra u odbranu
Kad smo kod Njemačke, kancelar Olaf Šolc je praktično čim je počela ruska invazija na Ukrajinu objelodanio da će njemačka vojska dobiti poseban fond od čak 100 milijardi evra za investicije i projekte naoružanja što je najveće ulaganje u odbranu ove zemlje još od Drugog svjetskog rata.
Takođe, Šolc je naglasio da će svake godine više od dva odsto BDP Njemačke ići za odbranu.
Inače, svih 30 zemalja članica NATO u obavezi je da izdvaja dva odsto BDP za odbranu, međutim mnoge zemlje nisu poštovale to pravilo zbog čega je bivši predsjednik SADa Donald Tramp prije tri godine zaprijetio čak da će se SAD povući iz alijanske ako zemlje članice ne povećaju znatno svoja ulaganja.
Sa početkom rata u Ukrajini to se praktično događa pošto se naoružavaju i vojno neutralne države poput Finske ili Švedske koja razmišlja o ponovnom ulasku u NATO.
Ako se ima u vidu da je SAD najveći isporučilac naoružanja evropskim državama može se reći da će od rata na istoku Evrope ova sila najviše profitirati bez obzira na to što besplatno vojno i na svaki drugi način pomaže Ukrajini.
U ratu profitira vojna industrija
Vojni analitičar Vlade Radulović ističe za Blic da je jasno da u svakom ratu profitira kompletna vojna industrija.
– Nema dileme da će sve zemlje članice NATO, ali i mnoge vojno neutralne povećati budžete za odbranu. Njemačka će sljedeće godine postati treća zemlja u svijetu po ulaganju u vojsku. S tim što će dio tog uloženog novca ostati u zemlji pošto Njemačka ima fantastične kompanije koje proizvode naoružanje kako za kopnene jedinice tako i za odbranu u vazduhu – naglašava Radulović.
Kako kaže, logično je da SAD kao prvi proizvođač najnaprednije ratne tehnologije ima najveće prihode od naoružavanja vojski NATO članica, piše Blic.
Veća ulaganja u naoružanje – dva principa
Slično mišljenje ima i urednik vazduhoplovnog portala Tango Six Petar Vojinović.
– Jedna od interesatnih indirektnih posljedica ruske agresije na Ukrajinu svakako će biti povećana izdvajanja nacionalnih budžeta za kupovinu naoružanja i vojne opreme od strane zemalja Evropske Unije. To će ići kratkoročno i dugoročno po dva principa: hitnijih i neplaniranih nabavki i strateškom budućem izdvajanju minimalno dva odsto od BDP države, što je NATO standard koji je rijetko koja zemlja poštovala – podsjeća Vojinović.
Sagovornik, u prilog svojoj tezi daje i slučaj iz komšiluka.
– Primjer preispitivanja čak i NATO koncepta kolektivne bezbjednosti dešava se trenutno u Hrvatskoj. Iako je ova zemlja suštinski u NATO, realan život, u formi drona koji se zabio u Zagreb natjerao je ovu zemlju da razmišlja o prijeko potrebnoj investiciji u svoje protivvazduhoplovne kapacitete. Tu se pokazalo da je koncept kolektivne bezbjednosti jedno, a fizička zaštita od nečega u realnom vremenu uvijek na kraju nacionalni posao – zaključuje Vojinović.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu