I tu nije kraj, ni početak. Radončić je bio ministar bezbjednosti bez obzira na povezivanje sa albanskim narko-bosom Naserom Keljmendijem i bez obzora na suđenje za uticaj na pravosuđe. Oba puta je ostao slobodan.
Protiv Mektića se vodio sudski proces pred Sudom BiH za zloupotrebu položaja u vrijeme kada je bio ministar bezbjednosti BiH. I još šlag na tortu Mektić je najgrlatiji član parlamentarne istražne komisije koja istražuje rad tog istog suda i ostalih pravosudnih instucija na nivou BiH. Tako smo imali situaciju da on saslušava sudiju koji dolazi iz suda u kome je dan ranije bio na ričištu, na optuženičkoj klupi.
Čak i da su Mektić i Radončić najpošteniji na svijetu, okolnosti su takve da njihova priča o borbi protiv kriminala više liči na ismijavanje nego na iskrenu borbu za civilizacijske vrijednosti.
Da stvar bude gora, pravosuđe se poslije godina i godina ćutanja i oslobađajućih presuda očiglednih kriminalaca, dovelo u situaciju da nema argumenata da se odbrani od Mektićevih otrovnih strelica. Da je drugačije, odmah bi reagovali na međusobne optužbe akivnih političara. U oba slučaja nova optužnica bi morala da bude podignuta – za krimninal, ili za uvrede. Ali, izgleda da oni imaju i treću opciju: ćutanje.
Šta običan svijet iz svega ovoga može da zaključi? Recimo možete da pišete šta vam volja, da optužujete koga hoćete. Takođe, imate i puno pravo da još više povraćate na politiku i političare, da vam se gadi i sadašnji i bivši, što će značiti da ste digli ruke od svega. E, baš tu vas čekaju oni! Oni koji vam se gade obožavaju stanje u kome pametan i pošten bježi sa megdana, jer oni tada bitke dobijaju bez borbe.
Dokle ćemo da se povlačimo?
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu