Boban se usavršavao u Berlinu jer je ode završio arhitekturu i tamo uveliko radi. Njegova je odluka da ostane, da proba, bez nekih strogo zacrtanih planova da u Njemačkoj mora da bude do kraja života. Moje je bilo da tu odluku prihvatim i nastavim da živim u Beogradu, svjesna činjenice da mi je jedno dijete sada definitivno otišlo od kuće.
U proteklom periodu, zbog obima posla, Boban nije često dolazio u Beograd. Tokom pandemije i višemesečnog zaključavanja Njemačke, Dragana nije mogla u Berlin. Sada već odlazi češće jer najzad može da uđe normalno u zemlju i nadomesti vrijeme sa sinom.
– Dok sam razmišljala o Bobanovoj odluci da život nastavi u Njemačkoj, sjetila sam se svoje mladosti, kada sam htjela da se bavim nečim sa čim se moja majka nije slagala. Ona je smatrala da treba da završim fakultet, da diplomiram knjizevnost, budem profesor srpskog jezika, da predajem, imam porodicu i vodim smiren, uobičajen život. Međutim, odabrala sam potpuno drugačiji put i za to sam se borila tokom cijelog odrastanja. Počela sam da se bavim glumom, igrala sam u amaterskim pozorištima u Beogradu, a onda je došla televizija. Za svoje snove sam se izborila, pa zašto to ne bi činila i moja djeca. Naravno da mi je teško, ali nije on otišao tamo negdje mnogo daleko, niti ga tamo muče. Otišao je svojom voljom tamo gdje mu je lijepo, gde je srećan i gde se pronašao. Važno je da je srećan. Ako je on srećan, i ja sam.
Draganin nasljednik se dobro snašao u Berlinu, ali mu nedostaju prijatelji iz Beograda. Voditeljka priča kako bi on najsrećniji bio kada bi svoje prijatelje uspio da povuče tamo i tada za rodnim gradom ne bi imao nostalgije. Dok tokom telefonskih razgovora sluša o tome kako Boban živi i radi u Njemačkoj, kao požrtvovana majka stoički podnosi nedostajanje, začinjeno mrvicom tuge.
– Bojan je završio Fakultet političkih nauka u roku. Bio je odličan student. Želio je godinu dana da se odmori jer je sve vrijeme studiranja i radio. A radio je mnogo, i to na velikim projektima. Oba moja sina su uvijek bila posvećena ideji: neću da učim da bih polozio, već da znam.
Dragana ponosno otkriva da se Bojan vrlo dobro snašao u svom poslu, punom adrenalina, i da radi nesto slično kao ona, samo iza kamere. Kao što od sina saznaje gdje su danas njeni nekadašnji saradnici i šta rade, tako joj dugogodišnji prijatelji javljaju ko je od kolega preminuo.
– Teško se nosim sa gubicima. Rano sam ostala bez roditelja. Jedinica sam i nisam bila spremna na to. U međuvremenu, mnogi dragi prijatelji su preminuli i mislila sam da ću nekako otupjeti na te vijesti. Medutim, nisam. Sve to je na mene ostavilo velike posljedice. U smislu da drugačije gledam na život, jer sam u posljednje dvije godine živjela sa mnogo straha. U trenucima kada se sjetim nekih ljudi koji više nisu tu, bude mi teško i zaplačem. Ne mogu da se pomirim s tim da ih nikad više neću vidjeti. Tolike godine sam ih sretala, radili smo zajedno, druzili se, smijali, i sada ih odjednom nema. Tokom protekle dve godine imala sam utisak kao da sam u nekom mraku. Strah je bio non-stop prisutan.
Ipak, svjetla je bilo i u tim teskim momentima.
– Svjetlo su mi prijatelji, kao i činjenica da sam uspjela da organizujem svoj mikrosvijet. Da mogu da sjednem i popričam sa sinovima, da učinim nešto malo, lijepo za nas. Smirivalo me je i što su mi djeca bila zdrava, što smo bili upućeni jedni na druge.
To malo, lijepo jesu i sitni radovi po kući, koje Dragana zna sama da odradi. Za one krupnije ipak sačeka majstora.
– Trudim se da trajem, to se postizže profesionalnim odnosom prema poslu. Kraj svake televizijske sezone nosi mnogo stresa, ali ja sam dobro organizovana. Znam gdje mi je šta: koje su mi cipele za studio, koju šminku koristim za koju emisiju. Automobil mi je pun dodatne opreme – kaže voditeljka za Gloriju, koja je nedavno obilježila tri i po decenije uspješne karijere.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu