Draško Vidović, inicijator i direktor prvog profesionalnog pozorišta u gradu na Savi, spoznao je specifičnosti glumačkog zanata u ovom lijevčanskom kraju. Bogato isksutvo stekao je, u različitim ulogama, pripremajući predstave “Kumovanje ludom radovanje”, “Luda lova”, “Do posljednjeg daha”, “Neke djevojke”, “Boing, Boing”, “Generalna proba samoubistava”, “Kumovi”…
Tokom deset godina, u “Grad pozorištu” bilo je deset petnaest pozorišnih premijera, nekoliko koprodukcija i predstava drugih pozorišnih kuća.
– Moja uloga na sceni je samo dio posla kojeg nema u opisu radnih zadataka. Zajedno sa kolegom Admirom Mešićem, osim glumačkih uloga na sceni, prinuđen sam da se bavim organizacijom, agitovanjem, prodajom karata, prevozom glumaca, scenografijom, režijom… – opisuje Vidović.
Kaže da je biti glumac u jednoj maloj sredini, provinciji, veoma teško.
– On pokušava promeniti provinciju ne primjećujući da ga ona troši i određuje uloge, njihovu specifičnost i karakter – smatra ovaj glumac koji se, poslije završene akademije, vratio u rodni grad.
– Uvjeren sam da smo u toj borbi, u tom nesvakidašnjem nadmetanju pozorišta odnosno umjetnosti i provincije, formirali publiku koja voli pozorište, dolazi na predstave i podstiče na nove, krupnije umjetničke korake. Nastojimo se baviti ozbiljnim temama, kritikovati društvene pojave, ukazivati na nedostatke ali to je teško i nezahvalno – kaže Vidović.
Ističe da ujutro ili do podne vrijeme dijelim sa porodicom, uglavnom djecom dok je supruga na poslu.
– Potom sa komšijama kosim travu, cijepam drvo za ogrev, uređujem ulicu i okoliš. Ništa meni nije teško, volim da radim ne birajući poslove. Popodne u gradskom parku, iznajmljujem bicikla na četiri točka i utvrđujem tekstove pozorišnih uloga. Naveče, u glumačkim odorama i kostimima izlazim na otvorenu scenu pored Save ili zatvorenu u “Kulturnom centru” – opisuje Vidović svakodnevicu.
On se, kaže, za glumu, kao životni poziv opredjelio svojevoljno.
– Roditelje sam o tome na vrijeme informisao i oni nisu imali ništa protiv, ponašajući se u smislu narodne izreke, „sam pao sam se i ubio.” Ipak, nisam se pokajao zbog toga nego, zajedno sa kolegama koji žive u Gradiški ili su porijeklom odavde, nastojim oplemeniti glumačku scenu u ovoj ravnici i odrediti put uspjeha – odlučan je Vidović.
Glumačka plata, kaže, većini njegovih kolega, kao i njemu, nije dovoljna za osnovne potrebe. Zato, veli, radi i druge poslove koji sa umjetnošću, za koju se školovao, nemaju mnogo veze.
– Potreba ne bira posao, a meni ništa nije teško. Ljetos, uporedo sa probama predstave “Ljubav”, izdajem bicikla. Narod se vozi, zabavlja, ponešto i plaća pa smo svi zadovoljni. Kada parkiram bicikla, idem na probe nove predstave i tako sve u krug, na putanju stalnog i svakodnevnog ponavljanja – smatra Draško.
Postava “Grad pozorišta”
U predstavama gradiškog pozorišta, osim Draška Vidovića, najviše uloga ostvarili su Admir Mešić, Zlatan Vidović, Đorđe Janković, Mirela Predojević, Branko Janković, Dragana Marić, Mario Lukajić, Miljka Brđanin Babić, Snježana Štikić, Željko Erkić.
Draško Vidović je 2004. godine diplomirao na Akademiju umjetnosti u Banjaluci. Njegove najznačajnije pozorišne uloge su u predstavama “Naočare Eltona Džona”, “Do posljednjeg daha”, “Neke Djevojke”, “Luda Lova”, “Gavrilo”, “Omer Paša Latas”, “Hamlet”, “Ajduci su među nama”…
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu